Iako mnogi podržavaju davanje Međunarodnog aerodroma u Tuzli pod koncesiju, takva priča je teško izvodiva jer se tamošnja zračna luka nalazi na tuđoj imovini.
Klix.ba saznaje da je opcija za uvođenje investitora s ulaganjem 50 miliona eura postojala prije 16 godina, ali nije realizirana upravo zbog neriješenog pitanja vojne imovine.
Šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler i američki ambasador Michael Murphy nedavno su federalnom premijeru Nerminu Nikšiću pismom ukazali da više nije racionalno odgađati davanje aerodroma pod koncesije.
Na to je uslijedio niz političkih, ali i stručnih reakcija. Među njima se našla i ona od stručnjaka za zrakoplovstvo Alena Šćurica, koji se uz sve, osvrnuo i na Međunarodni aerodrom u Tuzli, kazavši da bi značajno bilo da ovu zračnu luku neko uzme pod koncesiju.
Međutim, sada se postavlja veliko pitanje koliko je realizacija koncesije kao takve moguća na tuzlanskom aerodromu, uzme li se u obzir da se ta zračna luka najprostije rečeno nalazi na tuđoj imovini?
Kako saznaje Klix.ba, prije 16 godina na Međunarodni aerodrom u Tuzli stigao je prvi investitor koji je iskazao zainteresiranost za ulaganje iznosa od čak 50 miliona eura, uz dovođenje svojih aviona, goriva i hangara.
Taj investitor, kako nam je potvrđeno, 2007. godine je imao konkretne prijedloge razvoja aerodroma, međutim, kada se došlo do zamršenog pitanja vlasništva imovine, odnosno vlasničke strukture, on se povukao.
Aerodrom na tuđoj zemlji
Naime, površina na kojoj se nalazi Međunarodni aerodrom u Tuzli prvobitno je na vlasništvu upisana na Savezni sekretarijat za narodnu odbranu Zemun, a pravni sljednik je postala Bosna i Hercegovina, odnosno državno Ministarstvo odbrane.
Prije 19 godina tadašnji visoki predstavnik u našoj zemlji Paddy Ashdown donio je zabranu raspolaganja državnom i vojnom imovinom na kojoj se kao takvoj nalazi tuzlanski aerodrom. Pitanje statusa do danas nije riješeno.
Aktuelni direktor Međunarodnog aerodroma u Tuzli Dževad Halilčević nema ništa protiv koncesije, međutim, kako kaže za Klix.ba, prvo pitanje koje se treba riješiti odnosi se upravo na vlasništvo imovine na kojoj se nalazi kompletna zračna luka.
"Ovdje je složena struktura. Vlasnik našeg javnog preduzeća je Tuzlanski kanton, dok se u vlasništvu zemljišta nalazi Savezni sekretarijat za narodnu odbranu Zemun, a korisnik je Ministarstvo odbrane BiH. Ovdje se pojavljuje previše subjekata, a pitanje vojne imovine nije riješeno. Iz ove perspektive i dosadašnjeg iskustva, bez obzira koliko koncesija bila dobra, mislim da nisu stvoreni svi uslovi da se koncescija provede", smatra Halilčević.
U ovom trenutku ne postoji investitor koji bi uložio novac u nešto što ima neriješeno vlasničko pitanje. Najplastičnije rečeno, da se trenutno i pojavi osoba koja želi investirati, novac bi ulagala u imovinu koja se nalazi na tuđoj zemlji.
Kako nam Halilčević pojašnjava, uz to, investitor bi za svaki projekat morao dobivati saglasnosti od svih strana, što zahtjeva previše dokumentacije, a i sam proces je dugotrajan.
Nezahvalna pozicija
Međunarodni aerodrom Tuzla koristi površinu u skladu sa sporazumom koji je potpisan 2008. godine. Rješavanje pitanja vojne imovine Halilčević smatra od velikog značaja, jer bi dobili stimulans za svoj, ali i dalji razvoj privrede u cijelosti. Stranim investitorima sada niko ne može dati garanciju za njihov kapital, što je velika kočnica.
"Mi imamo sporazum o pravu korištenja s pravom gradnje, međutim, bilo šta da radimo, moramo dobiti saglasnost. Vlasnik, odnosno pravni sljednik Ministarstvo odbrane BiH, u svakom trenutku može reći da napustimo ovaj prostor. Na osnovu tog sporazuma, mi smo u obavezi to odmah uraditi. Situacija u kojoj se nalazimo je veoma nezahvalna", naglašava sagovornik portala Klix.ba.
Da tuzlanski aerodrom i završi pod koncesijom, idealan partner bi bio onaj koji bi omogućio povećanje saobraćaja i putnika. Kada je riječ o cargo prijevozu, Halilčević navodi da trenutni kapaciteti bh. privrede ne zahtijevaju takvu vrstu saobraćaja.
"Mislim da sve aerodrome u BiH treba dovesti u što bolje stanje, podići im vrijednost te onda eventualno ići u pravcu koncesije. U našem okruženju imamo dobre, ali i loše primjere koncesije, zbog čega u našem kontekstu svakako treba donositi najkvalitetnije odluke", zaključio je Halilčević.
