Više od 4 hiljade ljudi krenulo je iz Nezuka prema Potočarima.
U narednim danima kretat će se trasom kojom su Srebreničani u julu 1995. godine, spašavajući svoje živote, pokušavali doći do slobodne teritorije Tuzle ili Kladanja.
Mnogi od njih se nisu uspjeli izvući, a oni koji jesu, danas žive živote koji su prepuni trauma zbog onoga što su preživjeli.
Preživjeli Srebreničani ponovo su i ove godine na čelu kolone Marša mira, koja je jutros krenula iz Nezuka ka Potočarima, da bi odali počast hiljadama ubijenih u genocidu u Srebrenici. Ovo je način da se barem približno osjeti kroz šta su prošli svi oni koji su bježali iz Srebrenice.
„Ja sam živ. Mi koji smo preživjeli smo živi, ali mi smo mrtvi. Ne znam kako da vam objasnim, zato što nosimo toliki bol teret. Evo, vidite ovdje od naših suboraca djeca koja nisu upamtila svoje roditelje“, govori Enver Musić za FTV.
Osman Salkić se prisjeća tog kobnog jula 1995. godine. Iako je prošlo 28 godina, njemu je svake godine sve teže i teže, jer mu se stalno vraćaju slike, koje ga podsjećaju na njegove najmilije koji nisu preživjeli: „Svaki put kad ja naiđem ovim putem, ja znam gdje je ko poginuo, gdje je ko ostao, šta sam možda trebao uraditi da neko danas bude živ, jesam li mogao uraditi“.
Marš mira jedan je od načina da se istina o genocidu prenosi s generacije na generaciju i da taj užasni zločin nikada ne bude osporen. Činjenica da je iz godine u godinu sve više mladih koji učestvuju u Maršu - dovoljan je pokazatelj da smo svjesni važnosti kulture sjećanja.
„Ne bismo smjeli zaboraviti. Na nama mladima je pogotovo bitno da se sjećamo i da nikad ne zaboravimo i da prenosimo dalje na sljedeće generacije“, poručuje Haris Džilić.
Trasa Marša mira ide istom rutom kao i 1995. godine, a učesnici nakon dolaska u Potočare, 11. jula, prisustvovat će ukopu 30 identificiranih žrtava genocida, pronađenih u masovnim grobnicama.
