Obilježavanje su organizovali Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, regionalni Savez logoraša regije Banja Luka i Savez logoraša USK "Dr. Irfan Ljubijankić".

 

Prvi put od početka obilježavanja u njemu je učestvovao i počasni vod Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

 

 

Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, istakao je da na ovom obilježavanju istrajavaju od 1996. godine do danas. Prema njegovim riječima prioritet ostaje borba za istinu i pravdu i istrajavanje na obilježavanju svih logora na području Bosne i Hercegovine, odnosno 657 mjesta zatočenja i logora na području cijele Bosne i Hercegovine.

 

- Kao što smo dali podršku za obilježavanje na Kazanima, za postavljanje ploče na mjestu gdje su se dešavali nemili događaji isto tako smo i ovdje na Manjači više od deceniju ti koji nose ploču, a nikada je ne postavljaju. Savez logoraša u Bosni i Hercegovini želi da sva mjesta u Bosni i Hercegovini budu adekvatno obilježena i da se isporuči ono što je adekvatna odšteta onima koji su bili u različitim logorima na području cijele Bosne i Hercegovine - rekao je Omerović i dodao da u posljednje tri godine imaju dobre rezultate, ali da je vrijeme takvo da svako treba da pruži doprinos, a posebno politički vrh.

 

Prema njegovim riječima iako živimo u turbulentnim vremenima, globalno i regionalno stvari kao što su borba za istinu i pravdu, za kvalitetno sistemsko rješenje je ono što je uvijek aktuelno.

 

Senad Kugić, logoraš iz Sanskog Mosta, ispričao je da je zarobljen kod kuće, nakon čega je doveden u ovaj logor. Prisjetio se da je tada kroz malu kapiju 39 zarobljenih ulazilo jedan, po jedan i sve su ih tukli.

 

- Svake godine dolazim ovdje na Manjaču i kad god dođem svaki put se naježim. Kao da je juče to bilo. Ono što smo preživjeli, logoraš i logoraši mogu razumjeti, mogu pričati danima, ali to je jedna priča, a doživljaj je sasvim drugo. Ne ponovilo se ovo nikom, ni jednom narodu - rekao je on.

 


Dodao je da bez obzira na ono što je doživio i preživio u logorima, poniženje i patnju, ne mrzi narod i gleda samo na dobre i loše ljude.

 

Sakib ef. Began, imam u Pruscu, logoraš i član Upravnog odbora Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, kaže da je sebi dao zadatak da svake godine dolazi na ovo mjesto i ne samo na ovo nego gdje god može ode da se prisjeti svih zlodjela koja su se dešavala nevinim ljudima. Danas su sa njim na Manjaču došla djeca iz Udruženja građana Ajvatovački biseri.

 

- Oni treba da zapamte i da zapamte ono što bi trebali svi pamtiti - da se nikome ne ponovi i da se nikome ne desi - kazao je on.

 

Dodao je da je na ovakvim mjestima čovjek potpuno devalviran, minimiziran u svakom pogledu, kao čovjek ne gledajući na naciju, vjeru i pol zbog čega je dobro pamtiti, podučavati druge, govoriti, ne da bi se mrzili nego da bi se približili i nastavili dalje suživot koliko je to moguće.

 
 
 

- Ja sam logoraš koncentracionog logora Manjača 00201958. Dok nisam dobio taj broj govorili su mi da moj život vrijedi koliko život crva - rekao je Mehmed Begić.

 

Prisjetio se da mu je taj broj dao kakvu-takvu zaštitu, bio je evidentiran znalo se gdje je i u kakvom stanju. Ponosan je što nakon svega ne osjeća ni trun mržnje.

 

- Molim sve logoraše da ne dozvole da im u srce uđe mržnja prema bilo kome. Ni prema onima koji su nam ovdje činili zločine, ni prema onima koji su nam pobili porodice. Mržnja izjeda onog ko je ima. To je đavolsko osjećanje, ali da budu spremni učiniti sve da se više nikada ne dogodi da neko izvodi ljude iz njihovih kuća, odvodi ih u logore, ubija ih i baca po jamama - kazao je on.

 

 

Iz Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini podsjećaju da je logor Manjača poznat po činjenici da je torture ovog logora prošlo preko 5.000 logoraša, pretežno bošnjačke i hrvatske, ali dijelom i srpske nacionalnosti, a u užem rejonu logora su pronađene i masovne grobnice.

 

- Sve ovo je dokaz da svi oni koji se nisu 'uklapali' u tadašnje zamišljene aršine koncepta podijeljene Bosne i Hercegovine, su lako mogli i bili 'stanovnici' jednog ovakvog stratišta, koje je bilo ograđeno bodljikavom žicom i minskim poljima. Sama slika, svjetski prepoznatljivog ulaza, sa ćiriličnim natpisom 'LOGOR' je bez dileme ukazivala na činjenicu da oni koju uđu, odmah tu i ostave na ulazu sve svoje nade za dobar i pozitivan konačni ishod svog životnog puta. Tako je i bilo", navode iz Saveza.

 

Istakli su da je već 1991. godine, logor Manjača formiran na vojnom poligonu radi pritvaranja stanovnika sa ratišta u susjednoj Hrvatskoj, da bi nakon toga bio namijenjen zatvaranju logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz opština: Sanski Most, Ključ, Prijedor, Kotor Varoš, Doboj, Mrkonjić Grad, Šipovo, Banjaluka... Dokazane su i povezanosti ovog sa drugim koncentracionim logorima širom Bosne i Hercegovine, od Bijeljine i Batkovića, pa sve do prijedorskih logora.

 

Na izričiti zahtjev preživjelih logoraša Manjače, iz Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini smo poslali i zahtjev Francuskoj ambasadi u Sarajevu za obezbjeđenje prisustva tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Francuske Bernarda Kouchnera ovogodišnjem obilježavanju, koji je avgusta 1992. godine posjetio logor Manjača i upoznao svijet o torturama koje se u njemu provode nad nedužnim građanima, te koji je vjerovatno i najzaslužniji za raspuštanje ovog logora.

 

"Međutim, izvijestili su nas da više nemaju kontakte sa osobama koje nisu aktivni zvaničnici ili uposlenici institucija Francuske", navode iz Saveza.

 

Prema podacima Saveza pred Sudom Bosne i Hercegovine, Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, Županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu, te Okružnim sudom u Banjaluci, za dokazane ratne zločine u logoru Manjača, osuđeni su samo neki od glavnih zločinaca na oko 130 godina zatvora.