Kvoruma nije bilo, pa ni dnevnog reda, a u medijima skroz druga tema u fokusu. Ništa, sačekat ćemo još koju sedmicu. Istočna Bosna na čekanju, opet.
Od završetka rata i uspostave novih ustavnopravnih pozicija unutar Bosne i Hercegovine, jedan od ključnih izazova je bio i ostao status povratnika. Termin je to koji označava građane i građanke BiH koji su se po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma vratili u mjesta prijeratnog prebivališta – prelazeći entitetsku liniju razgraničenja, dobrovoljno pristajući da povratkom u svoj dom, postanu dijelom etničke, vjerske i političke manjine u zajednici i sami se nose sa svime što takav status donosi.
Uprkos zakonskim okvirima koji vremenski ograničavaju formalni status na šest mjeseci, termin 'povratnik' je ostao – u praksi obilježavajući građane koji ne pripadaju većinskom stanovništvu u mjestu u koje su se vratili nakon progona.
I zaista, tamo gdje se pojam zadržao, oslikavao je stanje stvari – sistem 'povratnika' nije prihvatio kao ravnopravnog građanina i građanku. Uz sve to, u nerazvijenim zajednicama koje su pretrpjele genocid i etničko čišćenje kao što je šira regija zapadne obale Drine, Bošnjaci-povratnici su se na povratnički status oslanjali i oslanjaju kako bi ostvarili kakav-takav pristup institucionalnoj podršci koja bi im stvorila uslove za život.
Nedovoljna posvećenost i odsustvo interesovanja institucija u Banjoj Luci, njihova nadanja i zahtjeve je usmjerila prema Tuzli i Sarajevu – kao centrima kantona kojima je regija gravitirala, kako geografski, tako i na ličnom nivou – većina interno-raseljenih je svoju 'drugu' kuću upravo i pronašla na ovim područjima. No, koliko god je takav razvoj situacije bio očekivana posljedica etnički podijeljenih politika podrške povratku u BiH, takva nastojanja su sa sobom donijela brojne nepredviđene posljedice.
Neprepoznavanje prava, gubitak statusa u vezi sa prijavama prebivališta, nedovoljna informiranost najnižih organa koji komuniciraju sa građanima o pojedinim privremenim/povremenim odlukama vlasti, činila je status 'povratnika' suštinski neriješenim. Naime, uz faktičko preseljenje - povratak iz velikih urbanih središta u ekonomski i institucionalno zapuštenu regiju istočne Bosne je za 'povratnika' donosio brojne rizike u administrativnom smislu – ograničenje pristupa zdravstvenim ustanovama, smanjenje različitih beneficija (koje su u Sarajevu ili Tuzli znatno veće od onih u Republici Srpskoj), izazove u apliciranju na fondove i konkurse za koje su ispunjavali uslove kao 'građani' Kantona Sarajevo ili Tuzlanskog kantona.
Cijela zbrka je stvarala razlike između formalnog i stvarnog položaja ovih lica, koja u velikom broju i danas žive na relaciji između dva mjesta – prijeratnog mjesta prebivališta i zajednice u kojoj su se nastanili u poslijeratnim godinama u Federaciji. I dok je za političke svrhe, poput slučaja mobilizacije za Popis stanovništva 2013. bilo lakše 'napuhati' brojeve Bošnjaka-povratnika u istočnoj Bosni (jer sam Popis nije tražio nikakve administrativne promjene), pristup izbornom pravu, ali i realni dokumentovan trajni povratak išao je i ide znatno teže.
Nastojanje da se ohrabri formalni administrativni povratak, ali i da se izrade posebne mjere s ciljem podrške građanima i građanama koji su se faktički vratili u stvaranju uslova za izgradnju održivih zajednica, donio je i brojne inicijative, koje bi kratkotrajno donosile afirmaciju i pažnju javnosti ovom pitanju.
Zakon o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 35/14) koji je usvojen 2014. godine stvorio je okvir za zaštitu stečenih prava u Federaciji BiH za povratnike u RS i Brčko distrikt BiH, sa posebnim fokusom na zdravstvenu, socijalnu i boračko-invalidsku zaštitu. Nije dugo trajao. Ustavni sud BiH je, po apelaciji 34 zastupnika Narodne skupštine RS-a, utvrdio da relevantni propis nije u skladu sa Ustavom BiH. Ključni izazov je bila činjenica da je zakon pokušao proširiti vremenski okvir trajanja statusa povratnika, čime je došao u koliziju za državnim zakonom.
Valja kazati da institucije u Federaciji BiH nisu tada ni posebno stale u odbranu ovog rješenja, uz izuzetak nekoliko reakcija revnosnih državnih službenika. Da jesu, možda ne bi došlo do ukidanja cijelog zakona. Ne može se reći da u međuvremenu nije bilo pomaka. Na federalnom nivou je stvoren značajan napredak u kontekstu veće transparentnosti i lakšeg pristupa bespovratnim sredstvima. Uvećana su izdvajanja, ali je generalno izostao institucionalni dijalog o rješavanjima sistemskih pitanja između različitih razina vlasti i zainteresovanih grupa.
S druge strane, mnogi su ostali skeptični i prema odlukama koje su ‘preživjele’ političke pritiske iz RS-a. Zakon o pravima lica koja se iz Kantona Sarajevo vraćaju u mjesta prijeratnog prebivališta iz 2013. godine, koji je nešto drugačije posložio zaštitu prava s fokusom na lica koja su se vratila iz Sarajeva u Republiku Srpsku, ostao je na snazi. No, takav je opstao uz lošu/nikakvu prezentaciju obaveza institucija u Kantonu Sarajevo u vezi s njegovom primjenom, zanemarivanje informisanja relevantnih zaštićenih kategorija stanovništva, ali i manjak fokusiranog budžetskog planiranja zaštite prava garantovanih ovim propisom.
Isti će se vratiti u fokus tek poslije posljednjih izbora u Srebrenici, kada je zastupnik Igor Stojanović u Skupštini KS pokrenuo inicijativu za donošenje posebnog zakona koji bi garantovao posebne mjere podrške ovoj lokalnoj zajednici. Javna rasprava provedena po usvajanju nacrta tzv. "Zakona o Srebrenici" ukazala je na jasne izazove u pristupu zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti, ali i brojnim drugim pravima, od kojih su mnoga regulisana ranije spomenutim zakonom iz 2013. godine – ali nisu doživjela svoje ‘uozbiljenje’ u praksi. Zastupnici iz NS-a, NIP-a, SDP-a, SDA i SBB-a su se obavezali da će preduzeti zajedničku inicijativu za oživljavanje ovog propisa, nastavljajući pritom rad na sadržaju novog zakona o programima podrške Srebrenici.
Uspostavljena je radna grupa koja je, na osnovu zahtjeva iz lokalnih zajednica u istočnoj Bosni, pristupila doradi predloženog Stojanovićevog rješenja. Konačno, nakon nekoliko mjeseci čekanja, uz par otkazivanja, ovog mjeseca će se na dnevnom redu Skupštine Kantona Sarajevo naći prijedlog zakona o posebnim programima Kantona Sarajevo za memorijalizaciju genocida, podršku povratku i razvoju Srebrenice, pomoći žrtvama i porodicama žrtava genocida nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a “Srebrenica”. Šta donosi?
Prvi put, jedno zakonsko rješenje će precizno povezati status žrtve genocida i članova njihovih porodica sa pristupom pravima i programima podrške. Još važnije, predložene odredbe neće se vezivati samo za Srebrenčane, već i za druge koji su prognani, deportovani ili čiji su članovi porodica ubijeni u julu 1995. godine po padu zaštićene zone “Srebrenica”. Istovremeno, po svojim rješenjima – zakon donosi dobrobit cijeloj zajednici, te u mnogim svojim segmentima omogućava svima, bez obzira na etničku pripadnost ili vezanost za status žrtve genocida, da pristupe budžetskoj potpori (kroz kompanije, projekte, zapošljavanje zaštićenih kategorija itd.).
Također, zakon usmjerava sredstva prema proaktivnim inicijativama: poput sufinansiranja obrazovanja i radnog osposobljavanja lica, finansiranju programa mobilnosti visokokvalifikovane radne snage, subvencioniranju javnog prevoza i ponovne uspostave linije autobuskog saboraćaja na liniji Srebrenica-Sarajevo-Srebrenica, grantova za investitore, kulturne i sportske projekte, ali i aktivnosti Memorijalnog centra i drugih organizacija foksuiranih na pitanja istraživanja o genocidu, povratku i zaštiti ljudskih prava u regiji istočne Bosne. Zakon predviđa i uspostavu ureda Vlade Kantona Sarajevo za podršku Srebrenici.
Sa inicijalno planiranih 2.000.000 KM sredstava za provedbu prijedloga, zakon možda neće drastično promijeniti stanje u zajednicama. Istina je i da će teško ohrabriti neki novi značajniji povratak, 27 godina poslije. No, može donijeti prilike za generaciju koja tek dolazi i ponuditi jednu novu perspektivu odnosa prema institucionalnoj podršci za ostvarenje održive bošnjačke zajednice u istočnoj Bosni. Tri decenije kasnije, istočna Bosna je na dnevnom redu. Prekasno? Nikad nije prekasno.
Autor je diplomirani pravnik, osnivač Foruma za saradnju i istraživanja, organizacije koja se bavi istraživanjem zaštite ljudskih prava povratnika, te vanjski saradnik za komunikacije i razvoj međunarodnih projekata pri Memorijalnom centru Srebrenica.
Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency.
Autor: Nedim Jahić/Anadolija
