Lipnica je jedno od najvećih gradskih naselja. Multietničko, plodno i veoma perspektivno. Ali primjerice, škola koja je do prije samo deset godina imala učenike u dvije smjene, danas je skoro prazna. Mladi odlaze, a njihovi roditelji ih ispraćaju stalno
Svakodnevno brojni građani iz Bosne i Hercegovine odlaze u potrazi za boljim životom, bježeći od svih problem u zemlji. Jedno od najvećih gradskih naselja u Tuzli polako se gasi.
Sead Delić, starosjedilac u Lipnici, ovih dana ispraća djecu iz Tuzle, odnosno Bosne i Hercegovine. Kaže, nije sretan, ali mu je drago.
– Oba sina imaju fakultete, jedan Pravni fakultet, jedan Hemisjki. Obje snahe su magistrice farmacije. Svi su zaposleni. Jedino ovaj sin što ima Pravo, on radi kao komercijalist, pređe dnevno kilometara koliko hoćeš. Nikada nije uspio da se zaposli kao pravnik. Radio sam kao rudar, bio sam član čete 13, bio sam borac, bio sam u Raspotočju, u Srbiji. Bio sam u Mramoru kad je bila nesreća. Sve sam preživio, ali mislim da mi je ovo sada najteže što proživljavam, priča Delić za BHRT.
Lipnica je jedno od najvećih gradskih naselja. Multietničko, plodno i veoma perspektivno. Ali primjerice, škola koja je do prije samo deset godina imala učenike u dvije smjene, danas je skoro prazna. Mladi odlaze, a njihovi roditelji ih ispraćaju stalno.
– Pusta nam je Lipnica, da ne možeš skoro vidjeti dijete na ulici. Možeš izbrojiti, petero šestero djece ima na autobusu. Ovo oko nas je sve staro, preko 80 godina, kaže Radojka Božić.
A nekada je bilo potpuno drugačije, pričaju Lipničani.
– Vidimo da ovdje stvarno nema života, perspektive. Mladi nam odlaze, moraju ići za boljim životom i poslom. Ovdje samo stari ostaju, iznemogli, bolesni. Skoro sam i muža izgubila. Usamljeni smo, kaže Emina Vražalica.
– Ja sam ovdje rođena. Znala sam koliko ima svijeta, koliko nas je bilo u školi, pet osmih razreda u moje vrijeme. Sve se smanjuje, mladi su otišli. Svaka druga kuća je prazna, doslovce je prazna, nemate nikoga. Ostalo je nešto nas penzionera, a ona djeca koja nisu htela napustiti roditelje, a među tom djecom su i moji sinovi i snahe. Moja snaha je čekala tri godine da se zaposli kao ljekar, a mi jadimo nema nas ko liječiti, navodi Nasiha Pašalić.
Bosna i Hrecegovina nema centraliziran sustav kroz koji bi bili vidljivi podaci o odlasku iz zemlje, kaže novinar i pisac Mehmed Pargan, koji već dugi niz godina ukazuje na činjenicu odlaska školovanih ljudi, ne samo mladih.
– Mi smo već s dva miliona ljudi naših ljudi izvan BiH. Jedna od zemalja u svijetu i povijesti koja je imala najveći odljev svojih ljudi i zanimljivo je da nakon toliko godina mi ništa nismo poduzeli da se stvari riješe. Mi nemamo strategiju prekida odlaska mladih ljudi iz ove zemlje, ističe Pargan.
Sve ovo govori da ćemo se kao društvo uskoro suočiti s bolnim posljedicama. Ustvari, možda su te posljedice već pred nama, dok gledamo roditelje kako ispraćaju svoje sinove.
