Koliko ste puta u posljednje vrijeme čuli uznemirena pitanja građana koji su uplašeni zbog krize koju generiraju Milorad Dodik i vlast iz RS-a? Međutim, šta je suštinski cilj takve politike i u čemu je razlika u odnosu na dešavanja 1992. godine, koja brojnim građanima vraćaju osjećaj neizvjesnosti.
Očekivano, Dodik je novogodišnji i vjerski praznik početkom godine vješto ukomponovao u matricu neustavnog dana entiteta. S obzirom na to da je krajem 2021. godine Narodna skupština RS-a usvojila zaključke kojim se obavezala da će u narednih šest mjeseci usvojiti zakone kojima će se taj entitet povući iz nekih od najvažnijih državnih institucija, vladajućem SNSD-u je 9. januar došao kao šlag na tortu za makar trenutnu proslavu dosadašnje politike secesionizma.
Dodik je vješto koristio slobodan prostor dok su ga iz međunarodne zajednice tek ukorili neprimjerenim vladanjem te izrazili zabrinutost. A takve poruke zabrinutosti čelnika SNSD-a dotiču kao i lanjski snijeg.
Proslava 9. januara pomno je pripremana, a time i nacionalističko horsko orgijanje u brojnim gradovima. Kako drugačije tumačiti pjesme u Foči o "krvavoj Drini", fotografije i veličanje ratnog zločinca Ratka Mladića te skoro identične poruke u Prijedoru ili Gacku. Kako tumačiti pucnjeve oko džamije u Janji?
Kako tumačiti pjesmu koju je na defileu u Banjoj Luci pjevala Specijalna antiteroristička jedinica MUP-a RS, u kojoj se spominju krst Nemanjića i slava Obilića, o srpskom Višegradu, Posavini ili Srebrenici. A da brutalnost takvih poruka bude veća, Specijalna jedinica MUP-a RS je vršila strijeljanje 1.300 ljudi u Kravici kod Srebrenice tokom rata, a u ovoj pjesmi se ta jedinica hvali svojim učešćem u Srebrenici.
Kako takve poruke tumačiti nego kao provokaciju koja traži incident, odnosno nečiju nepromišljenu reakciju kako bi Dodik mogao sazvati vanredni press i reći da neko želi sukobe. Kako drugačije opravdati da televizija koju je nedavno SAD sankcionisao objavljuje posebnu vijest s cijelim tekstom pjesme koju su pjevali pripadnici MUP-a, tekstom, koji ledi krv u žilama.
Urađeno je to vjerovatno u cilju da se, ako je neko propustio defile mržnje odnosno ono što je mogao pokriti tv prenos, za svaki slučaj građanima pokaže da se spominje i Srebrenica i time izazove dodatni bijes.
S tim u vezi stanje kojekakvog haosa Dodiku bi odgovaralo kao idealan alibi za njegovu politiku. Međutim, situacija je umnogome drugačija nego 1992. Na današnje Dodikove postupke trebaju reagirati isključivo institucije države BiH s obzirom na apsolutno protivustavno djelovanje politike iz RS-a. Međunarodna zajednica konačno treba prestati izražavati zabrinutost i konkretno svoje sankcije usmjeriti na ključne krivce.
U suprotnom, Dodik se nada da će dizanjem tenzija stanje dovesti do takve tačke usijanja da će neko u Sarajevu pristati i s njim pregovarati o stvarima o kojima nema pregovora. Sve svoje zahtjeve kojima nije zadovoljan Dodik inače može odmah uputiti u parlamentarnu proceduru, u institucije koje su politički predstavnici bosanskih Srba prihvatili kroz dejtonski okvir. Trenutno ponašanje vlasti iz RS-a je nasilan pokušaj privoljavanja na pregovore o stvarima o kojima se ne pregovara.
Za razliku od kraja 1991. i početka 1992. kada BiH nije imala svoju vojsku, niti je imala međunarodno prizanje te uz otvorenu podršku JNA srpskim paravojnim snagama u BiH, samoorganizacija je bila jedini put. Međutim, danas BiH ima svoje Oružane snage i bez obzira na Dodikovu politiku one imaju potpunu legalnost djelovanja u slučaju sigurnosne krize.
Svako vaninstutucionalno organiziranje, koje pojedinci pokušavaju naglasiti je tanak led koji će Dodik koristiti kao alibi te je i u suprotnosti sa Zakonom o odbrani.
Stoga jedini ispravan odgovor prema rušilačkoj politici Dodika treba biti odgovor institucija države, a ne vaninstutucionalno djelovanje, jer je to tanak led koji priželjkuju Dodik i vlast manjeg entiteta.
