Ubacio je 14 poena uz osam skokova, a u prvih šest minuta na kontu je imao 12 poena od 18 koliko je ubacio bh. tim.
Njegova životna priča izuzetno je zanimljiva, a prije pet godina njegov otac Nedžad u razgovoru za Faktor ispričao je detalje iz života našeg reprezentativca.
Jedan od najtalentovanijih košarkaša Evrope rođen je 13. jula 1995. godine. Rođen je u toku najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, genocida u Srebrenici, u jednoj od srebreničkih šuma, a dvije decenije kasnije postao je reprezentativac naše zemlje.
- Emir je rođen u jeku najjačih napada na Srebrenicu i Žepu. Mi smo, inače, iz Žepe, ali smo živjeli u Bratuncu. Emir je rođen u jednoj šumi 13. jula, jer u kući nismo mogli biti, a ja sam ga vidio dan kasnije kada sam došao sa straže. Bili smo skupa još 12 dana, a onda, 23. i 24. jula počeli su pregovori o predaji Žepe, te je 25. jula krenula evakuacija civila. Emir je s majkom, bratom, te mojom mamom i sestrom otišao prema Varešu, a mi nismo znali šta ćemo i kako ćemo - ispričao je Nedžad.
On se s jednom grupom krio po šumama, a onda su krenuli prema Srbiji. Prešli su Drinu u mjestu Crni Potok, na granici sa Srbijom, ne znajući da je tu vojska, gdje su ih zarobili. Sredinom aprila 1996. godine Sulejmanović senior stigao je u Finsku.
- Žena je u tom periodu s djecom prvo bila u Fojnici, a zatim je otišla u Kladanj gdje je bio njen otac, koji se tu naselio još prije rata - kazao je Sulejmanović, dodavši:
- Prvi put nakon 25. jula 1995. godine sreli smo se u Finskoj nakon 16 mjeseci. Tačno 16. oktobra 1996. godine došli su kod mene u Finsku i tada sam, da tako kažem, prvi put vidio svog sina Emira. Započeli smo novi život u Finskoj. Djeci sam posvetio svoje vrijeme i odlučili smo da se oni posvete školi i sportu. Imali smo zaista veliku pomoć Finske i za kratak period vrlo dobro smo se snašli - kaže Nedžad.
Otac talentiranog košarkaša otkrio je kada i kako je zapravo počela Emirova karijera.
- Stariji sin je trenirao fudbal, a nakon njega i Emir je počeo trenirati fudbal, baš kao i sva djeca. Vodio sam ih na treninge i Emir je zaista bio talentiran za fudbal. U Finskoj je hokej najpopularniji, ali oni ulažu u sve sportove, tako da dijete uvijek može napredovati. Sve se plaća, ništa nije besplatno, ali su uslovi izvanredni. Trenirajući fudbal stekao je radne navike i trenirao taj sport sve do 11. godine, ali onda se odlučio za košarku. To je bio isključivo njegov izbor, jer je dvije godine bio najbolji strijelac mlade fudbalske lige Finske - naglašava otac Nedžad.
Sa 12 godina Emir počinje trenirati košarku, a niko se tada nije nadao da će u kratkom periodu napraviti zavidnu karijeru.
- Nakon iznenadne smrti moje supruge, preselili smo se u drugi grad u Finskoj, a Emir počinje trenirati košarku. Nakon godinu krenuo je malo profesionalnije igrati i odmah je pokazao da je riječ o izuzetnom talentu, što su prepoznali i njegovi treneri. U klubu je vladala sjajna atmosfera, a Emir niti jednog trenutka nije osjećao da je stranac. Košarka je postala sastavni dio njegovog života, volio je ići na treninge i zaista je bio posvećen maksimalno košarci. Sa 15 godina dobio je poziv U-16 reprezentacije Finske za nastup na jednom turniru u Strumici, gdje je odigrao sjajno i zapao je za oko skautima - prisjetio se Nedžad Sulejmanović u razgovoru za Faktor 2016. godine.
Istakao je tada da je prezadovoljan kako se odvija Emirova karijera, a posebno ga raduje što je napokon dobio priliku da igra i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, što je, kaže, obojici velika čast i zadovoljstvo.
Emir Sulejmanović je nastupao za U-16 reprezentaciju Finske, ali se nakon toga odlučio za dres Bosne i Hercegovine. Zbog toga je imao petogodišnju zabranu igranja za reprezentaciju.
- BiH je jedina zemlja koju volim i uvijek sam sanjao o tome da predstavljam svoju zemlju u dresu reprezentacije. Kod mene nikada nije bilo dileme za koga želim igrati. Nikada nisam zaboravio odakle sam i naravno da je i to jedan od razloga što sam se odlučio za rodnu zemlju. Ipak, prije svega ja sam Bosanac i Hercegovac i uvijek sam se tako i osjećao, a želim i na sjajan način prezentirati Srebrenicu - objasnio je jednom prilikom Sulejmanović.
Patriotski naboj potvrdio je i sinoć nakon utakmice protiv Bugarske.
- Stvarno mislim da smo zasluženo na kraju slavili i ovu pobjedu, naravno, poklanjamo našem narodu. Nadam se da će biti ponosni na nas. Jedva čekam februar da se opet okupimo i da opet igram za reprezentaciju - rekao je Sulejmanović.
