Na suđenju Milanu Trišiću, koji se tereti za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Bratunca 1992. godine, svjedok Ramiz Salkić je opisao napad na selo i maltretiranja koja je gledao i proživio tokom zarobljeništva.
Salkić je rekao kako je 1992., kao 18-godišnjak, živio u selu Hranča, u porodičnoj kući s roditeljima i dvojicom braće. On je kazao kako je u Bratuncu i okolini vladao strah, nepovjerenje, te da su često viđali naoružane vojnike. Oko 9. maja su dobili informaciju da se približava vojska i da se trebaju skloniti.
“Dok smo se mi organizovali, počela je pucnjava i pobjegli smo iz kuće”, kazao je Salkić objašnjavajući da je s bratom pobjegao iz kuće, a da su u njoj ostali otac, majka i mlađi brat.
On je ispričao kako je od jutarnjih do večernjih sati ležao skriven u grmlju i da je vidio kako vojnici odvode komšije. Kada je pala noć, krenuo je s bratom u naselje Crnovac, ali je zatekao kuće i štale u plamenu. Izjavio je da su se tokom noći okupili i ostali mještani, kada je dobio prvu informaciju o smrti svog oca.
Svjedok je rekao kako je s drugim ljudima, u grupama po troje ili četvero, tražio sigurno mjesto, ali da su se kasnije okupili i odlučili predati, “jer je bio razglas da se svi predaju kako bi ih prebacili na sigurnu teritoriju, a da će u suprotnom biti ubijeni”.
On je ispričao kako su tokom kilometarske šetnje prema Repovcu slušali vrijeđanja od vojnika iz auta, prijetnje oružjem i psovke. Tada je, prolazeći pored kuće Mušana, vidio svog oca i Džemala Salkića.
“Vidio sam da leži, imao je bijeli vuneni džemper, nekoliko krvavih fleka, ležao je na leđima, imao je sako na kojem je pisalo ‘obezbjeđenje’, radio je kao portir”, opisao je Salkić.
Optužnica tereti Trišića po 22 tačke da je 1992. godine, kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), zajedno s drugim formacijama učestvovao u progonu civila bošnjačke nacionalnosti – zatvaranjima, prisilnim nestankom, mučenjem i ubistvima.
Trišić se tereti da je 3. maja 1992., naoružan i uniformisan, zajedno s drugim osobama, uputio 50 žena i djece iz sela Hranča prema autobuskoj stanici, gdje je već bilo oko 250 mještana sela, nakon čega su odvedeni na stadion “Bratstvo”. Kasnije su, prema optužnici, zapaljene 43 kuće u zaseoku Ramići.
On je optužen i da je 9. maja iste godine učestvovao u ispitivanju preostalog stanovništva sela Hranča, potom da je pljačkao kuće koje su kasnije zapaljene.
Svjedok je, odgovarajući na upit Odbrane, negirao da je poznavao optuženog Trišića tada i da ga je viđao.
Ispričao je da su ih po dolasku smjestili u kamion i prebacili u školu “Vuk Karadžić”.
“Kad su preveli moju grupu s te strane – šta god da kažem, nećete mi vjerovati – bili su ljudi ubijeni, na kamare nabacani kao drva, vidio sam ljude ispred hangara gdje smo išli na praksu, u dvorištu su maltretirali ljude. Onda sam rekao – ‘lijepa smrt metkom’, jednostavno sam poželio da sam mrtav”, kazao je Salkić.
On je rekao da mu je isped škole ubijen brat Ahmet, za kojeg su mu kazali, kada je ušao u salu, da ne gleda. Svjedok je rekao da je gledao kada su zlostavljali njegovog drugog brata Hamdiju, koji je bio zarobljen zajedno s njim.
“On je na sebi imao JNA košulju, udario ga šipkom od metar po glavi, krv je odmah krenula… Rekli su da je to srpska košulja i da nije za balije. Kad su mu skinuli košulju, po nesreći, ispod je bila zelena majica, mislili su da je to provokacija”, ispričao je Salkić.
On je kazao da je, nakon nekoliko dana zatočenja u Bratuncu, bio još nekoliko dana na Palama, polije čega je razmijenjen.
Suđenje će se nastaviti 11. novembra, kada je planirano saslušanje dva zaštićena svjedoka.
