Lagumdžija kaže da je potpisani sporazum postao predmet javne debate prije nego je i objavljena, a nakon što je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić obznanio šta je govorio na skupu, napominjući da on neće biti među potpisnicima.
Njegov komentar prenosimo u cijelosti:
Izjava o Srebrenici koju su, na poziv Reis efendije Kavazovića, potpisali pet Bošnjaka čelnika državnih institucija i stranaka, Šefik Džaferović, Fadil Novalić, Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Dino Konaković, koji u različitim koalicijama predvode izvršnu vlast od kantona do nivoa države, je postala predmet javne debate prije nego je i objavljena, a nakon što je predsjednik SDPa Nermin Nikšić obznanio šta je govorio na skupu napominjući da on neće biti medju potpisnicima.
Iz medija sam zamoljen za komentar objave na fejsbuku predsjednika SDPa koji me je „prozvao“ u svojoj diskusiji na sastanku organizovanom u Rijasetu Islamske Zajednice: „Ne znam ko je autor teksta, iako vidim da je dostavljen Zlatku Lagumdžiji. Izjava kao da je pisana samo da još jednom ljudima zamažemo oči i da ih još jednom svjesno prevarimo… Ne želim bacati pojas za spas SDA…“. Prirodno, ovako sročen post je poslužio dogovorenim „analitičarima“ da naprave niz neprimjerenih konstrukcija i teorija zavjere u kojima sam dobacio od „autora Izjave“ preko „autora ideje za ovakvo okupljanje kod Reisa“ pa sve do „crvenog šejtana“.
Činjenica je da sam na lični poziv Reis efendije Kavazovića imao nekoliko razgovora o tome kako doći do sveobuhvatnog programa i konkretnih aktivnosti na povratku u Srebrenicu i prostor bosanskohercegovačkog entiteta RS. Sve to se odvijalo u skladu sa našim uzajamnim razumijevanjem i saradnjom koja traje još od davnih vremena kada efendija Kavazović nije bio na sadašnjoj funkciji. Prirodno, pored mene, u cijeli ovaj proces i dijalog je bio uključen i još jedan manji broj ljudi iz akademske zajednice.
Smatrao sam da su aktuelne bosanskohercegovačke i bošnjačke političke strukture u potpunom rasulu, te da uglavnom iz potpuno privatnih pobuda površno provode pogubnu populističku politiku.
Iz tih razloga sam Izjavu koju inicira Rijaset doživio kao skoro očajnički pokušaj da se ljudi, prije svega Bošnjaci, koji vode državu i ključne stranke, okupe i mobiliziraju na „otvorenoj rani“ Srebrenice i na povratku ljudi kojima su ugrožena osnovna ljudska prava. Činjenica da Reis kao duhovni lider Bošnjaka muslimana, slušajući i radeći sa obespravljenim i izvaranim povratnicima, je praktično bio primoran da sazove ključne političare zbog toga što to oni sami nisu bili u stanju ni da se sastanu po ovom pitanju ni da nešto zajedno urade.
Zato je političkim liderima i ponudjeno da se sami potpišu i preuzmu odgovornost za svoj posao, a ukoliko žele, onda i Islamska Zajednica može staviti svoj potpis kao neko ko je to spreman podržati u okviru svog mandata.
Iz bosanskohercegovačke kao i iz bošnjačke perspektive tekst Izjave je za mene nesporan, jer je pitanje Srebrenice i povratnika u političkom smislu situirao kao gruba suprotnost našim ciljevima usmjerenim ka evroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine kao sekularne države i društva zajedničkih vrijednosti i ljudskih prava u kojoj se svima mora garantovati ne samo opstanak već i održivi razvoj. Moje konkretne sugestije i formulacije koje su se našle u predloženom tekstu Izjave su bile isključivo na tragu ovakvih stavova.
Uvjeren sam da svačiji potpis na Izjavu znači podršku ukupnim bosanskohercegovačkim interesima i kao takav je u suglasju sa interesima i Bošnjaka i Hrvata i Srba i svih gradjana naše države i društva.
Besmisleno prividjanje mene, na skupu u Rijasetu i u pripremljenom govoru predsjednika SDP, je najmanji problem. Ipak tvrdnja da Izjava „kao da je napisana da ljudima zamaže oči“ nije samo površna populistička podvala već i primitivna uvreda i onima koji su je pisali kao i onima zbog kojih se to radi.
Zašto predsjednik SDPa u pripremi za sastanak i razmjeni prijedloga Izjave nije problematizirao ni tekst , ni pozvane aktere, ni svoje učešće, da bi na početku skupa u svom pripremljenom i napisanom obraćanju konstatovao da „ovu Izjavu ne mogu potpisati čak i da nemam primjedbi na tekst“?
Zašto je,nakon što je Izjava usaglašena, dogovoreni konkretni naredni koraci na njenoj realizaciji, konstatovano da Islamska Zajednica neće biti medju potpisnicima, predsjednik SDPa na kraju sastanka rekao da će on odluku o svom potpisu donijeti nakon sjednice i odluka organa SDPa (mada se u isto vrijeme potpredsjednik SDPa medijima „pohvalio“ da mu je predsjednik i prije sastanka, pravdajući se, odvažno rekao da nema namjeru to potpisivati)?
Zašto je predsjednik SDPa, nakon što je upoznat u detalje o sadržini i formatu skupa, uopšte otišao na sastanak na kojem smatra da mu nije mjesto?
Zašto je pred opšte izbore predsjednik SDPa tražio zvanični prijem kod Reis efendije Kavazovića kako bi ga upoznali sa svojim izbornim programom i onda predvodio dvocifrenu delegaciju SDPa u kojoj su svi osim jednoga bili Bošnjaci, da bi sada skup i ponudjenu Izjavu bez potpisa IZ preimenovao u „jednostrani politički sporazum stranaka sa IZ“ i koji, kako reče, predstavlja „pucanj u Bosnu i Hercegovinu koji je u Sarajevu može dokrajčiti“?
Zašto je pred izbore državnički ići na zvanične sastanke sa vjerskim liderima, a kada treba razgovarati sa njima o uzajamnoj podršci i realizaciji predizbornih obećanja u interesu svih gradjana, onda time, kako reče bez trunke poštovanja, „opravdava i potvrdjuje argumentaciju neprijatelja države o Sarajevu kao bošnjačkom, a ne bosanskohercegovačkom glavnom gradu“ ?!
Zašto članovi SDP kao multinacionalne Partije koja je kao i Bosna i Hercegovina od ZAVNOBiHa i Bošnjačka i Srpska i Hrvatska ne mogu učestvovati u rješavanju problema koje osjećaju i svojima zato što su narušena njihova vjerska ili nacionalna i u konačnici ljudska prava, osjećanja ili dostojanstvo?
Nakon što se SDP „proslavio“ sa izbacivanjem iz Partije rahmetli Hakije Meholjića, „zakucao“ kriminalnom saradnjom „novih uzdanica“ sa načelnikom iz SNSDa, i „ovjerio“ neosmišljenom podrškom bojkotu lokalnih izbora, ova Izjava je mogla biti samo pojas za spasavanje rukovodstvu SDPa. Tako i tvrdnja da je ovo osmislio vrh Islamske Zajednice sa „nepoznatim autorima teksta“ i tako dao „pojas za spasavanje SDA“ nije samo netačna nego i glupa. Naime Izjava sa koje je izostao potpis predsjednika SDP je u stvari ogoljeno pokazala u kakvom rasulu se nalazi (ne)osmišljena nebriga o Srebrenici i to upravo kao rezultat višedecenijske promašene politike i prakse povratka pod vodstvom SDA. Na žalost, bojim se da je ovom prilikom predsjednik SDPa pokazao rasulo i nedostatak liderstva u vlastitoj Partiji. Opet.
