Borci 505 viteške brigade pokazali su svima da nisu obični borci već ratnici koji su zasluzili da se njihova hrabrost ovjekovječi kroz epove i epske pjesme.
Nakon što su porazili sve neprijatelje Bosne s kojima su se sukobili,oslobodili kompletan teritorij svoje općine,izašli na drzavnu granicu,zaustavili sve veće napade agresora na bihaćki okrug,skršili autonomašku vojsku Fikreta Abdića
te natjerali u bijeg “đenerala” Ratka Mladića i njegove “junake” pripadnici 505.viteške brigade na čelu sa komandantom Izetom Nanićem odlučili su pomoći svojim komšijama i osloboditi Bosansku Krupu.
Te su noći Hamze preplivale rijeku
U noći 1.novembra 1994.godine prešli su rijeku Unu i zauzeli četničke polozaje iznad grada.Zbog obilnih jesenjih padavina,rijeka Una bila je tih dana strašna nabujala da je prekrila manje slapove a sam huk vode zadavao je strah i najboljim plivačima.
Nikom nije padalo na pamet da pokuša prijeći rijeku međutim Buzimski borci su je ipak prešli iako su mnogi bili neplivači.U gumenom čamcu u grupicama od po nekoliko boraca prelazili su preko vode dok su ih sa okolnih brda četnici zasipali vatrom.
Nanićevi lavovi izvršili su sve zadatke koji su im bili povjereni i ostali na desnoj obali Une sve dok nije bilo izdato naređenje da se povuku na suprotnu obalu.
Neke jedinice 5.korpusa nisu uspjele izvršiti svoj zadatak pa je akcija oslobađanja Bosanske Krupe prekinuta.Nerado su pristali na povlačenje kako i ne bi kada su porazili daleko većeg i brojnijeg neprijatelja.
U tim je borbama zivot izgubilo 26 njihovih saboraca,sinova,braće,prijatelja,dok ih je ranjeno oko 150.Buzimljani nisu navikli da odstupaju ni pred kim.Bili su razocarani zbog neuspjeha drugih jedinica.
Ipak su mogli biti ponosni na svoj herojski čin poduhvat koji je poput groma odjeknuo većim dijelom naše domovine.Ovu oslobodilačku akciju nazvali su “Mostobran 94”.
Tih dana nije bilo uplašenih boraca izgledali su kao da idu na veselje a ne u rat,a mnogi ranjeni su se dobrovoljno prijavljivali.
“Dok čekamo pred kasarnu dođe auto i iz njega izađoše dva momka,jedan koji je ostao bez oka prije nekih mjesec dana a drugi ranjen prije nekih par mjeseci.Obojica su dobili godinu bolovanja i za njih je rat bio završen”-priča Nermin Šabić zvani Hamza.
“Jedan od njih tako veli: Čuli mi da odoste pa i mi pošli sa vama.Ništa vele oni “Mi idemo i to je to”.
orizarenews.com
