Subota, 15. juli 1995. Srebrenica (110 km sjeveroistočno od Sarajeva)
Naša misija u Sarajevu se nastavila ovih posljednjih dana tačno na isti način. Pratili smo srpsko kršenje svih dogovora, pripremili smo avione NATO-a za napade koji bi ih mogli odvratiti od takvih postupaka i dobili potom obavezno kontranaređenje da se Srbi nikad ne uznemiravaju. Ja sad čekam kraj našeg mandata, da se timovi koji će nas zamijeniti uhodaju, kako bismo mi mogli otići. Odustao sam od svake korisne akcije i nestrpljiv sam da se vratim u Francusku.
Jutros idemo u Centar za zračne operacije u centru Sarajeva. Nakon što sam uredio neke detalje oko koordinacije, ulazim u visoko povjerljive prostorije u kojima funkcionira sistem prenosa obavještajnih podataka NATO-a. Skupljam odštampane zračne fotografije naručene prethodnih dana, kad mi pogled, znatiželjan unatoč svemu, uhvati slike na ekranu. Pitam operatera, kojeg sam počeo malo bolje upoznavati, šta to prati. Okreće se prema meni, zbunjen. Srebrenica, to su zračne fotografije masakra koji čine Srbi u blizini grada. Svaka dva sata izviđački avion NATO-a pravi snimke kako bi obavijestio lidere zemalja članica. On mi sad pokazuje najnovije snimke:
– Vidiš ovo, to su rovovi na otvorenom terenu, na ovoj fotografiji redaju se po grupama ljudi, prema naprijed. A tamo, na sljedećem prolazu, dobro se vide tijela na dnu rova. Srbi ne nastoje čak ni da se sakriju kad znaju da ih mi redovno nadlijećemo radi fotografiranja.
Srbi rade na punom svjetlu, kao da se nemaju čega bojati. To je masovna egzekucija kojoj mi neposredno asistiramo. Ne mogu a da ne pomislim na Ruandu, gdje smo pustili kriminalce najgore vrste da rade šta hoće...
Utorak, 18. juli 1995., Aerodrom Sarajevo
Kroz prozor VAB-a posmatram posljednji put Sarajevo, opsjednuti grad koji nismo uspjeli zaštititi. Na svjetlu zore novog dana oreol prašine prekriva izlomljene siluete predgrađa, beznadno opustjelog od života. (...) Dva sata kasnije na Igmanu stiže konvoj kamiona koji će nas povesti prema Splitu. Ostavljamo oklopna vozila da se vrate u Sarajevo, gdje će svakodnevno biti potrebna našoj zamjeni. Vozimo se cijelo poslijepodne u tim teškim i neudobnim kamionima. Konvoj se zaustavlja na putu na kojem smo sami: PC UNPROFOR-a želi da se okrenemo jer nam više nije dozvoljeno korištenje ovog pravca. Telmet se nervira na radiju, to je prvi put da ga vidim van sebe. Na kraju je živaca, iako je mislio da ostavlja tu napornu i iscrpljujuću situaciju.
Dobio je djelimično pravo, nećemo se okrenuti nazad, ali moramo promijeniti rutu, što znači skretanje na duge zaobilaznice. Navečer stižemo na hrvatski granični punkt... koji nas obavještava da je zatvoren do sutradan ujutro. Osjećam da će Telmet pući od nervoze, pa predlažem da pregovaramo oko našeg prolaska uz pomoć jednog legionara koji govori hrvatski. On prihvata sa skepsom, sjeća se samo da sam u prošlosti bio nekad pregovarač u Kambodži kod Crvenih Kmera, trening-iskustvo. Šef carine ne krije zadovoljstvo što nas može blokirati za noć na granici. Pokazuje duboki prezir prema “snagama” UNPROFOR-a. Ja ga onda, nekim pomalo prijetećim glasom, upozoravam:
– Dvije stotine vojnika Legije stranaca je u kamionima koje Vi želite spriječiti da prođu večeras. Kad im kažem da nam zabranjujete prolaz, oni će sići i doći da Vas sami vide, a svi su pod punim naoružanjem.
Carinik gubi na samopouzdanju, brzo razmišlja i odlučuje se za vanredno otvaranje graničnog punkta. Legionar u mojoj pratnji govori mi da sam ga zastrašio! Ne znam da li govori o hrvatskom cariniku ili o sebi. Nastavljamo dalje vožnju noću, u prosjeku ne brže od 20 km/h. Pristao sam voditi kolonu, ali imam na raspolaganju samo zakrpanu kartu. Nismo očekivali da ćemo morati prelaziti bivšu Jugoslaviju kopnom.
Nekoliko sati kasnije, na jednom raskršću u totalnom mraku zaustavljam konvoj. Nema nikakvog znaka, ne znam više u kom smjeru ići. Čak i Bob gubi strpljenje i nagoni me da odlučim bez razmišljanja, što ja mrzim. Imam želju da ih sve pošaljem bestraga i to da idu pješke u noć...
Oko pet sati ujutro naši farovi konačno osvijetliše ploču na kojoj piše “Split – 45 km” i dolazimo u zoru u hotel u kojem smo trebali biti smješteni još noć ranije. Svi silaze, beskrajno iscrpljeni dugim putovanjem. Odlazimo u rezervirane sobe kako bismo se mogli malo oprati. Tuširam se dugo u čistom kupatilu, a onda oblačim svoju paradnu uniformu, jedinu koja ne vonja po prljavoj prašini opsade Sarajeva.
Moj tim dolazi po mene u sobu i nagovaraju me da krenemo. Zaboravio sam taj osjećaj lahkoće, bez kevlar-šljema i bez neprobojnog prsluka. Ostavio sam i dalje uz sebe minimum opreme za preživljavanje, moj SIG-Sauer, moj GPS i karticu od 100 američkih dolara. I dalje sam oprezan, nisam siguran da sam posve ostavio iza sebe pozorište od operacija. Dok čekamo autobus, poslužen nam je hladni bife u holu hotela.
Međutim, nemam želje da jedem bilo šta, više ne znam dobro ni gdje sam. Idemo konačno na splitski aerodrom, zračnu luku bez rovova ili odbrambenih bastiona, koja dočekuje normalne putnike što dolaze na komercijalne letove s običnim koferom. Imam osjećaj kao da sam sletio u neki drugi svijet.
Moj tim ostaje oko mene kao da bismo mogli biti pozvani za novi napad. Pomalo halucinantni, nespretnih pokreta, hodamo salom u grupicama; ukrcavanje za naš avion je najavljeno za sat vremena. Preplavljen konfuznim mislima, ponovo vidim oči one bosanske djevojčice na ulicama Sarajeva, mislim na smrt Jocelyina i deminera, progoni me miris paljevine i prašine. Još sam daleko od kuće.
Pritisak na rame me iznenada vraća iz misli. Naspram mene stoji mladi švedski oficir s plavom beretkom i značkama UNPROFOR-a. Primijetio je moje ilegalno oružje i objašnjava mi na engleskom da je zadužen za kontrolu aerodroma kako ne bismo nosili neke ratne suvenire. Mora zaplijeniti svako sumnjivo oružje. Moj tim se odmah podiže, legionari se okupljaju oko nas i prave kompaktan zid.
Švedski oficir, međutim, ne popušta i zahtijeva da izvadim pištolj da ga pregleda. Čvrsto fiksiram ovaj fini primjer profesionalne savjesti i sljepila. Ne skidajući pogled s njega ni za trenutak, vadim oružje iz futrole laganim i sigurnim pokretom. Drugom rukom, otpozadi, pridržavam izvlačenje, palac mi je na udaraču, prst oko repa okidača, spreman sam da pucam:
– Uradi šta treba da uradiš, dođi i razoružaj me.
Epilog
Ova knjiga vjerno prikazuje način na koji su francuske vlasti predstavljale događaje u Bosni i Hercegovini u to vrijeme. Iako su odgovornost i zločini Srba bili već poznati – etničko čišćenje, silovanje kao ratno sredstvo ili sistematski masakri – francuska politika nastojala je da ih zaštiti pred svakom intervencijom UN-a iz razloga koje tek treba razjasniti. To političko sljepilo podsjeća na ono koje je prevladavalo tokom francuske intervencije u Ruandi prethodne godine.
Suočene s neučinkovitošću plavih šljemova, snage Sjevernoatlantskog saveza (NATO) intervenirale su direktno protiv srpskih snaga u Bosni 1995. godine, pod političkim vodstvom američkog predsjednika Billa Clintona. Augusta 1995. godine bombardiranje Srba bilo je posebno ubitačno u Sarajevu te konačno pokrenulo operaciju sistemski vođenog bombardiranja od strane NATO-a. Za četrdeset osam sati glavni srpski ciljevi u sarajevskom sektoru uništeni su zračnim napadima u kombinaciji s artiljerijskom vatrom francuske i engleske artiljerije uvezene tokom ljeta. Također u augustu, Hrvatska je ponovo osvojila Krajinu trodnevnom blic-operacijom Oluja.
Od 1. do 21. novembra 1995. godine u zrakoplovnoj bazi Wright Patterson kod Daytona u Ohiju, u Sjedinjenim Američkim Državama, odvijaju se pregovori kojima je cilj okončanje četverogodišnjih ratnih pustošenja jugoslavenske republike. Glavni učesnici jesu srpski predsjednik (Slobodan Milošević), hrvatski predsjednik (Franjo Tuđman) i bosanski (Alija Izetbegović), kao i američki pregovarač Richard Holbrooke uz pomoćnika Christophera Hilla. Sporazum iz Daytona predviđa podjelu Bosne i Hercegovine približno jednako između Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatsko-bosansku) i bosanske Republike srpske (srpsku), kao i raspoređivanje multinacionalnih mirovnih snaga IFOR: složeni tripartitni sistem upravljanja omogućava da se sačuva teritorijalni integritet Bosne, ostavljajući široku autonomiju entitetima, hrvatsko-muslimanskom, s jedne strane, i srpskom, s druge. Mada su formalno potpisani u Parizu 14. decembra 1995. godine, taj sporazum ušao je u historiju pod imenom Daytonski sporazumi.
Prema historičaru Tonyju Judtu, francusko insistiranje da bude domaćin ceremonije potpisivanja “bilo je samo da se skrene pažnja s prethodne nevoljnosti Francuske da djeluje protiv Srba”. Tokom rata osnovani Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju (MKSJ) uhapsio je sve optužene srpske vođe, od kojih je general Ratko Mladić bio posljednji. Sistematski masakr stanovništva u Srebrenici kvalificiran je kao genocid od strane Tribunala. Vratio sam se u Bosnu s IFOR-om 1997. godine, kao zapovjednik jedne zaštitarske kompanije. Oklijevao sam da se vratim u Sarajevo.
STAV
