Nacionalni arhiv Holandije prošle sedmice objavio je prvi put, nakon 25 godina obaveznog čuvanja tajnosti, dokumente Vlade Holandije drugačijeg sadržaja od službenog stava državnog vrha o razlozima i okolnostima pada Srebrenice 1995. godine.
“Enklava Srebrenica nije se mogla odbraniti. Holandski bataljon nije imao nikakve šanse jer Srebrenica leži u dolini, a bosanski Srbi imali su enormnu borbenu nadmoć’’, rečeno je u službenom saopćenju Ministarstva odbrane u Den Haagu 11. jula 1995. godine navečer. No, tri i po mjeseca kasnije, Joris Voorhoeve, holandski ministar odbrane, zapitao se na sjednici Vlade u Den Haagu jesu li pripadnici DUTCHBAT-a i UN-a mogli učiniti više “u ranoj fazi” kako bi spriječili pad Srebrenice.
“Odgovor je – da’’, zaključio je ministar Voorhoeve pred premijerom Wimom Kokom i kolegama ministrima krajem oktobra 1995. godine u Vladinim zapisnicima s kojih je skinuta tajnost prošle srijede.
Holandski mediji posvetili su znatnu pažnju i osvrte na objavu Nacionalnog arhiva, koji iznova na svjetlost dana iznosi smušenost najviših političkih i vojnih zvaničnika u sudbonosnim danima za desetine hiljada Bošnjaka srebreničke enklave.
Ističe se posebno opaska ministra Voorhoevea da su vojnici DUTCHBAT-a morali odlučnije nastupiti kada su vojnici zločinca Ratka Mladića počeli razdvajati muškarce od žena i djece.
“Koliko god holandski vojnici nisu znali šta su stvarne namjere bosanskih Srba, morali su biti sumnjičaviji”, rekao je u svom istupu ministar Voorhoeve.
Iz otvorenih tajnih arhiva pod šokantnim se navode dokazi da je kabinet premijera Wima Koka sigurno imao saznanja odmah nakon početka genocida 11. jula 1995. godine da je u pitanju priprema za masovne egzekucije jer su dva visoka oficira DUTCHBAT-a već sutradan, 12. jula, izašla iz Potočara s konvojem izbjeglica na područje pod kontrolom Drugog korpusa Armije RBiH i nikada se nisu vratila u svoju jedinicu već su produžili za Zagreb, a potom se letom vratili u rodnu zemlju. Iako je to bio i čin dezerterstva, Vlada iz Den Haaga skrivala je cijelu priču od javnosti sve do prije nekoliko dana.
Frank Westerman
“Holandija je imala svjedoke, Vlada je znala za sve, ali je to ipak držala u tajnosti”, objavili su vodeći nacionalni listovi.
U međuvremenu su oficiri od Ministarstva odbrane dobili zabranu istupa u medijima ucjenom da će, ako to učine, biti proglašeni dezerterima!
No, prije toga, priča majora i kapetana koji su prvi bili svjedoci početka pokolja nedužnog naroda Srebrenice ipak je osvanula u opsežnoj istrazi NIOD-a (Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju) koju je naložio Parlament Holandije, ali i u knjizi novinara Franka Westermana.
U svjedočenju majora Pieta Boeringa u knjizi Bitka za Srebrenicu Westerman je zabilježio da je holandski oficir vidio početak “lova” na bošnjačke muškarce od strane bosanskih Srba. Obojica su bili svjedoci da konvoj sa srebreničkim ženama i djecom na jednom mjestu nije mogao proći od tijela strijeljanih Bošnjaka na putu prema Kladnju, te da su pored ceste vidjeli veliki broj naoružanih srpskih vojnika koji su tu bili s očiglednom namjerom potjere i egzekucije srebreničkih muškaraca, ali je cijela priča za javnost 25 godina bila namjerno bunkerisana.
Uglednog novinara Franka Westermana, ratnog dopisnika Volkskranta i NRC Handelsblada, jedinog koji je uspio ući u srebreničku enklavu tokom rata, pitali smo o tek objavljenim Vladinim dokumentima na koje je ukazivao u svojim knjigama.
“Meni je to sve šokantno, znate’’, rekao je za Stav Westerman. “Svi ti objavljeni zapisnici Vlade Holandije objelodanjeni prošle sedmice pokazali su da su bolna otkrića, između ostalih i knjiga Bitka za Srebrenicu (De slag om Srebrenica), ipak bila namjerno prikrivana. U navedenoj knjizi objavio sam da su major Boering i njegov ađutant bili prvi direktni svjedoci koji su 12. jula 1995. godine mogli posve slobodno svjedočiti šta su vidjeli, ali iz straha da njihov prelazak ne bude okarakteriziran kao dezerterstvo, oni su svjesno bili zaštićeni od pitanja medija. General Couzy lično je 15. jula 1995. godine u Tuzli čuo od sedamnaest pripadnika DUTCHBAT-a, koji su do tog dana bili taoci bosanskih Srba, da su na putu prema Tuzli, na rubnim dijelovima enklave Srebrenica, vidjeli na desetine, moguće i stotine ubijenih Srebreničana. General Couzy propustio je uključiti alarm i radije izabrao da izjave svjedoka gurne pod tepih. Čak je krajem jula 1995. godine bez ikakvog sustezanja izjavio kako 'sva ta govorkanja o masakrima dolaze zapravo od samih izbjeglica!?'”
Gerry Kremer, ljekar Holandskog bataljona u Potočarima
STAV: Da li je DUTCHBAT mogao više s UN snagama učiniti u sprečavanju Genocida u Srebrenici, kako je rekao ministar Voorhoeve u dugo bunkerisanim zapisnicima Vlade Holandije?
KREMER: Bez pomoći UN-a, sama Holandija nije mogla to uraditi, ali na jednom sastanku u Parizu u junu 1995. godine članice UN-a nisu htjele poslati trupe za takvo što. Velesile poput SAD‑a, Velike Britanije i Francuske odlučile su predati enklavu, a također ne dati zračnu podršku. Uz pomoć i podršku tenkova i aviona, sve ono što se dogodilo nije se moralo dogoditi, ali mi smo bili izdani od međunarodne zajednice.
STAV: Vi ste ostali upamćeni po držanju i izjavi novosadskoj TV u Potočarima. Na pitanje reportera šta se ovdje dešava, odgovorili ste: “Vidite vi dobro šta se ovdje dešava.’’ Vaše kolege nisu baš pokazale takav stav?
KREMER: E, to ne bih mogao reći. Možda sam imao malo više moždanih ćelija ili društvene inteligencije, ko će znati.
STAV: Zašto je bunkerisana priča dva visoka oficira DUTCHBAT-a, praktično prvih svjedoka početka genocida, koji su enklavu napustili 12. jula 1995. godine?
KREMER: Vidite, lično sam imao razgovor od jednog sata s generalom Couzyjem 16. jula u Zagrebu. Ništa od toga nije došlo pred ministra Voorhoeve. Stiglo je tek nakon pola godine. Navedena dvojica oficira mogla su vidjeti dio od genocida, ali Couzy je sve informacije držao pod tepihom.
