Riječ je o izuzetno vrijednoj, pozlaćenoj ikoni, čiji pečat dokazuje njenu orginalnost, a koja je, tvrde iz Ambasade Ukrajine, bila čuvana u Luganjskoj oblasti, od Rusije okupiranom dijelu Ukrajine.
Odakle ikona u vlasništvu Milorada Dodika pitanje je koje je, naprasno u stranu gurnulo skandal oko bh. zastave koje nije bilo na sastanku sa Lavrovom, u vezi odbijanja članova Predsjedništva Željke Komšića i Šefika Džaferovića da sa njim razgovaraju, oko svih silnih Dodikovih prigovora, uvreda i prijetnji izgovorenih na adresu svojih kolega u Predsjedništvu nakon odlaska Lavrova.
Sve je to zasjenila nota Ambasade Ukrajine u Bosni i Hercegovini upućena Ministarstvu vanjskih poslova naše zemlje sa zahtjevom da se odgovori kako je njihova ikona dospjela u ruke Milorada Dodika.
Je li je dobio na poklon, kupio, ukrao…?
Dokaže li se da je ikona zaista otuđena, to jest ukradena iz Luganjska i da se kao takva našla u rukama predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, onda se bruka više neće zvati tim imenom, već kriminalom međunarodnih razmjera.
Odakle toliko vrijedna ikona u rukama Milorada Dodika?
Jesu li je u Luganjsku „maznuli“ dobrovoljci iz Podrinja, svojevrmeno regrutirani na zvorničkoj pijaci za odlazak na ukrajinsko (i libijsko!) ratište, pa je nakon povratka darovali „voljenom vođi“?.
Jesu li mu je na dar donijele razne ruske protuhe koje su stečena iskustva u pljački po BiH tokom agresije, primjenili i u Ukrajini, a koji se godinama smucaju po RS-u kao heroji, ili ju je, jednostavo, Milorad Dodik kupio (dobio u Rusiji?) s namjerom da darujući je Lovrovu u sred Sarajeva, ponizi i Ukrajinu i BiH, piše Almasa H.za Politicki.ba.
Šta god da jeste, od Dodika je i ne treba da čudi.
Njegovi idolopoklonici vjerovat će da je ukrajinska ikona „srpska kulturna baština“ i da sa njom „vođa“ može da radi šta hoće.
Baš kao što su, tokom agresije opljačkana kulturna dobra po BiH, proglašavana ličnom imovinom pljačkaša, odnosno institucija u ime kojih su pljačkaši djelovali.
Građani BiH, skoro da ne znaju šta su sve povratnici sa ukrajinskog ratišta sa sobom donosili u svoja sela, gradove, dosta toga prodavali po pijacama, javno, često i „ispod ruke“ ako je riječ o nečem vrijednom i skupom.
Na pijaci u Zvorniku, kod istog onog ševercera kod koga su se prijavljivali putnici na ukrajinsko ratište, mogle su se dobiti informacije gdje naći „pravu, rusku, žensku bundu, šubaru,vrijedni kristalni predmet, umjetničku sliku “ itd.
Da li je među tim „vrijednostima“ bilo i vrijednosti opljačkanih, ne samo po ukrajinskim domovima, već i crkvama, galerijama, muzejima itd, to niko ne zna.
Kojim kanalima je u ruke Milorada Dodika stigla pozlaćena ikona iz Luganjska, darovana Lavrovu, to je sada pitanje međunarodne istrage.
Ikona je isuviše vrijedna da bi je se Ukrajina odrekla. Zasad Dodik šuti. Ili mu je svejedno šta Ambasada Ukrajine piše u pismu poslatom MVP-u BiH, ili dok čeka da „vrijeme učini svoje“ smišlja način kako da ikoni izvadi rodni list, u Prnjavoru, naprimjer, gdje postoji velika ukrajinska zajednica, ili, možda i u rodnim Laktašima.
Kad je Dodik u pitanju, sve je moguće.
Do, jednom, naravno.
