Spisak sa imenima 22 hiljade osobe za koje se sumnja da su umiješane u događaje u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine, kojeg su "Majke Srebrenice" predale njemačkom pravosuđu, izazvao je burne reakcije, prije svega unutar određenih političkih krugova u entitetu Republika Srpska (RS).
Iako je spisak sačinila upravo Vlada RS-a, odnosno Komisija za istraživanje događaja u Srebrenici 1995. godine, aktuelni predsjednik tog bh. entiteta Milorad Dodik zatražio je sazivanje posebne sjednice Narodne skupštine RS-a na kojoj bi se poništio izvještaj "Informacija o Izvještaju Komisije o događajima u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine".
U tom je izvještaju utvrđeno brojno stanje svih vojnih i policijskih formacija koje su učestvovale u dešavanjima u Srebrenici od 10. do 19. jula 1995. godine. Radi se o brojci od 22.952 osobe. Na spisku identificiranih učesnika, koji je u posjedu Faktora, nalazi se 17.074 imena. Pripadnost ovom spisku ne mora nužno značiti i direktnu odgovornost za počinjene ratne zločine u Srebrenici, ali predstavlja dovoljno čvrst osnov za provođenje adekvatnih istražnih radnji kojima bi se utvrdila eventualna odgovornost.
Najviše identificiranih učesnika je rođeno u Zvorniku (3.841), u Šekovićima ih je rođeno 1.622, Bratuncu 1.218, Milićima 1.143, Vlasenici 1.028, a u Kalesiji 1.072. U Srebrenici je rođeno 564 identificiranih učesnika, Kladnju 563, Zenici 266, Tuzli 165, a u Sarajevu 107 učesnika.
Najveći broj učesnika, njih 5.715, pripadao je Zvorničkoj brigadi Vojske RS-a, kojom je komandovao Vinko Pandurević, koji je 30. januara 2015. godine osuđen na 13-godišnju zatvorsku kaznu zbog uloge u genocidu u Srebrenici. Nakon odslužene dvije trećine kazne, pušten je na slobodu. Danas srbijanskoj javnosti u televizijskim emisijama tumači dešavanja u Srebrenici.
Pandurevićev zamjenik i načelnik štaba bio je Dragan Obrenović. On je priznao odgovornost za počinjene zločine.
- Sa nelagodnošću izgovaram ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio. Bolno pokušavam da to izbrišem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Kriv sam i za ono što nisam učinio, što nisam pokušao zaštititi te zatvorenike – kazao je Obrenović pri priznanju krivice.
Desetog decembra 2003. godine osuđen je na 17 godina zatvora. Na slobodu je pušten prije isteka te kazne. Na 35 godina zatvora je osuđen pomoćnik komandanta za bezbjednost Drago Nikolić, dok je njegov zamjenik Milorad Trbić pred Sudom BiH osuđen na 30 godina zatvora, ali je Ustavni sud BiH tu kaznu preinačio na 20 godina zatvora.
Na 11 godina zatvora je pred Sudom BiH osuđen i Ostoja Stanišić, komandant Šestog bataljona Zvorničke brigade, ali je Apelaciono vijeće Suda BiH u januaru ove godine ukinulo osuđujući dio presude.
Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade, je Haški tribunal 9. maja 2007. godine osudio na devet godina zatvora.
Na spisku je, primjera radi, i Duško Vukotić, predsjednik Udruženja veterana RS-a, što, ponavljamo, ne mora nužno značiti njegovu odgovornost za ratne zločine u Srebrenici. On se pred Haškim tribunalom pojavio kao svjedok odbrane Dragana Jokića. U julu 1995. godine je, prema njegovim riječima, obavještajno pratio kretanje kolone 28. divizije Armije RBiH, koja se od 12. do 17. jula probijala ka Tuzli i Kladnju.
Neki pripadnici ove brigade su procesuirani i oslobođeni krivice, dok hiljade njih, među kojima su neupitno i oni koji su aktivno učestvovali u zločinima u Srebrenici, i dalje uživa na slobodi u BiH, Srbiji ili negdje van regiona. Možda i u Njemačkoj, što bi tamošnje institucije, na osnovu dostavljene dokumentacije, trebale preispitati.
S tim u vezi je Milorad Dodik u izjavi za TV Pink kazao da će "sada očigledno biti hajka prema tim ljudima".
- Ono što oni treba da urade je da se što prije vrate kućama. Na taj način pravosuđe Njemačke ovdje neće moći ništa da učini po tom osnovu – dodao je Dodik.
Pravosuđe Njemačke zaista neće moći ništa uraditi osumnjičenim za ratne zločine koji se nalaze u BiH, ali puno toga po pitanju njihovog procesuiranja ne rade ni nadležne institucije naše zemlje. U prilog toj tezi svjedoči i broj procesuiranih predmeta ratnih zločina u kojima su akteri bili pripadnici Zvorničke brigade, naročito ukoliko u obzir uzmemo broj njihovih žrtava samo u julu 1995. godine.
Pored velike vremenske distance od perioda počinjenja krivičnih djela, bojazan zbog mogućnosti da veliki broj ratnih zločinaca neće biti procesuiran ili neće biti adekvatno procesuiran potkrepljuje i najavljena Strategija za procesuiranje ratnih zločina, prema kojoj bi značajan dio predmeta bio ustupljen pravosudnim institucijama na nižim nivoima, poput onih u entitetu RS. Uzimajući u obzir odnos zvaničnika i institucija tog entiteta prema pitanjima ratnih zločina, teško je vjerovati u pravičnost procesa koji bi se vodili pred tim pravosudnim institucijama.
