Kolektivni centar Belvedere u Goraždu izgrađen je nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Trenutno su u Belvedereu smještene 34 porodice
Od svoje šeste godine, 1992.godine, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, sada tridesetčetvorogodišnja Selma Muftić nema dom. Već gotovo dvadeset godina živi u kolektivnom centru Belvedere, nadomak Goražda, na istoku Bosne i Hercegovine, piše Radio Slobodna Evropa.
“Da mi je samo svoj krov nad glavom, mada sam sve pogubila i majku i baba i nanu i đeda. Ali to je prošlo, sad čekam da smjestim samu sebe”, kaže ova djevojka.
Selma živi od socijalne pomoći od 140 maraka (70 eura). U razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) objašnjava da je ranije mogla zaraditi dnevnicu, a da sada nema više ni toga.
“Prije sam mogla zaraditi 20 maraka (10 eura). Neko me zovne, okrečim kuću, očistim kuću. Zovnu me da berem maline. Prije je bilo bolje. Sad faktički ništa”, kaže Selma.
Kolektivni centar Belvedere u Goraždu izgrađen je nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Trenutno su u Belvedereu smještene 34 porodice.
Čine ga četiri nedovršena mala objekta zidana od cigle. U njemu borave građani bošnjačke nacionalnosti koji su prije 1992. živjeli na sadašnjoj teritoriji bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Tu su i interno raseljene, te osobe koje spletom različitih okolnosti nisu u mogućnosti da na drugi način obezbijede krov nad glavom.
“Prvo nam treba drva. Put nam fali. Ovaj život ovdje ni za šta nije, pogotovo za starinu. Sanitet, tu treba da dođu doktori, nema ih, neće. Život je, znači, blizu grada, a kao da sam došla na selo”, objašnjava ona.
Tokom pandemije korona virusa, prema Selminim riječima, novčanu pomoć od 50 maraka (25 eura) dobili su samo penzioneri. Ranije je dobijala humanitarne pakete, sad ni to, kako kaže.
No, prema informacijama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, tokom pandemije utvrđena je potreba za osiguranjem pomoći najugroženijim grupama, među kojima su i stanovnici kolektivnih centara u BiH.
Pomoć je neophodna za 4.168 osoba smještenih u centrima, podaci su entiteskih nadležnih organa i Brčko Distrikta. Za dostavu higijenskih sredstva, paketa hrane, maske i dezinfekcije zaduženo je Društvo crvenog krsta/križa BiH, a sveukupno je, nevedeno je na web stranici Ministarstva za ljudska prava treba osigurati više od 335. 000 KM. (167. 500 eura).
Ali, nije samo pandemija korona virusa izazvala probleme ovim ljudima, koji se četvrt vijeka od završetka rata bez svog krova nad glavom.
Fahrudin Hota sa suprugom i osmogodišnjim sinom u Belvedereu živi već osam godina. I on čeka da se ispune obećanja o zatvaranju kolektivnih centara.
U Bosni i Hercegovini u kolektivnim centrima, prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice živi 7.000 ljudi.
Vlasti ne posvećuju pažnju ovim ljudima, tvrde sagovornici RSE, a prema Fahrudinovim riječima mnogo im toga nedostaje.
“Što se tiče opštine i bilo koje druge ustanove, što se tiče korone, nikad niko nas nije obilazio nit bilo šta drugo”, napominje on.
Fahrudin kaže da većina stanara u centru ne radi, da su njihova primanja ili socijalna pomoć ili borački dodatak. Nemaju dovoljno novca ni za nabavku ogrijeva.
ZIMA NAJTEŽA
Kako zimi ugrijati ‘svoja četiri zida’ iz godine u godinu pita se i Anela Livnjak iz Viteza, grada u centralnoj BiH. Nakon propalog braka sa suprugom, koji živi u okolini Goražda, sa dvoje djece ostala je na ulici i privremeno je zbrinuta u jednoj od kućica u ovom kolektivnom centru.
“Živim od dječijeg doplatka, koji je 87 marka (43,5 eura). Moram dvoje djece školovati, režije, drva, hrana… Borim se kako znam i umijem. To ne može da bude za hrane, a kamoli dvoje djece, škola, hrana, sve je na meni”, priča ona za RSE.
Posla, kaže, nema, a novca uvijek nedostaje.
“Ja bih voljela da mogu naći posao. To mi je jedina želja da nađem sebi posao, da mogu zaraditi. Ali, korona sada je sve poremetila i tako da nema ni posla, nema ništa. Kad mi dođu računi nemam ih od čega platiti. Ne mogu da budem ni bez struje ni bez TV-a, hrana i to isto kraj s krajem. Najgore mi je kada njima ne mogu nešto da pružim. Ja mogu bez svega”, kaže majka dvoje djece.
Svoju izbjegličku priču za RSE je podijelio i Bećir Halilović. On je izbjeglica iz sela Brčigovo kod Rogatice, grada na istoku BiH. Već dvadeset godina živi u kolektivnom centru. Obolio je, pa ne može raditi kao ranije.
“Nekih pet, šest do sedam hiljada maraka bi mi trebalo da završim da uđem u svoje i da riješim svoju egzistenciju, šta ja znam, taj izbjeglički put. Da se muka prekine”, kaže Halilović.
Započeo je gradnju kuće, pa je među korisnicima kolektivnog centra koji su dobili najavu deložacije.
“Meni je sad trenutno najveći problem, jer me izgone odavdje, a nisam završio svoju kuću. Nisam nikada donaciju dobio. Donaciju za povratak, a izgoni me odavdje. Ja sam tražio ne bi li mi neko pomogao da bih opremio taj svoj stan, da bi ja mogao ući u svoje. Potrebno je građevinskog materijala i tako to. Opremanje unutra, ja sam to počeo ali ne mogu više”, objašnjava on.
U BIH 121 KOLEKTIVNI CENTAR
U Bosni i Hercegovini, prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice iz 2015. godine, ukupno je 121 kolektivni centar.
U tim centrima prije više od dvadeset godina su svoje mjesto našli izbjegli ili raseljeni tokom rata od 1992. – 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Većina nije u mogućnosti da se vrate na svoju imovinu, ili je prije izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini 1992. godine, nisu ni imali.
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak u BiH, nevladine organizacije koja se godinama bavila pitanjima izbjeglica i raseljenih osoba, kaže da je sramotno danas uopšte pričati o postojanju kolektivnih centara u BiH.
“Sramotno je pričati poslije 25 godina da vršimo evidenciju ljudi koji borave u kolektivnim centrima. To je nekad i imalo smisla kada se ljudima moglo organizovano pomoći. Kada im se plaćala električna energija, voda, čak i hrana, humanitarni paketi. Međutim, prošlo je vrijeme toga kada su se opštine zauzele i pokušavale iz svojih budžeta da pomognu tim ljudima”, kaže ona za RSE.
Bosna i Hercegovina se kreditno zadužila da bi zatvorila kolektivne centre.
Riječ je o projektu nazvanom – Zatvaranje kolektivnih centara i alternativnih smješata u BiH – CEB II, koji traje do 2020. godine.
“Svi nivoi vlasti uključeni su u projekat”, kaže za RSE koordinatorica projekta Edina Imamović iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
“Već su sada u ovoj godini vidljivi rezultati. Radi se o izgradnji zgrada, više stambenih zgrada po savremenim standardima. Dakle, pripreme od pribavljanja zemljišta, građevinskih dozvola i sve ono što prethodi izgradnji. Zaista jedan obiman posao koji se ne vidi odmah”.
Planirana je izgradnja ili obnova oko 2.400 stambenih jedinica u 45 gradova i opština, kako bi se zatvorili kolektivni centri.
Do sada je iz kolektivnih centara u izgrađene stanove uselilo 220 porodica u osam gradova u Bosni i Hercegovini. Na taj način je zatvoreno 12 kolektivnih centara, ističe Edina Imamović.
“Do kraja ove godine u završnoj fazi su još 462 stana za stanare kolektivnih centara. Više od deset postojećih kolektivnih i alternativnih centara će biti zatvoreni do kraja godine”, kaže ona.
Vrijednost projekta je 104 miliona eura – od čega je 60 miliona eura kredita Razvojne banke Vijeća Evrope, 42,7 miliona je doprinos lokalnih zajednica i 1,3 miliona je grant Investicijskog okvira za zapadni Balkan (WBIF) za troškove provedbe.
Prema procjenama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, ukupan broj državljana BiH, tokom rata devedesetih godina prošlog vijeka, koji je napustio zemlju je million i 700.000.
Prema zvaničnoj evidenciji iz 2000. godine registrovano je oko 600 hiljada raseljenih. Trenutno ih je oko stotinu hiljada.
