Ratni reporter Tony Birtley za AJB se prisjeća kako je uspio ući u Srebrenicu i snimiti potresne scene gladnih i izmučenih stanovnika.
Kopiranje, distribuiranje i bilo koje korištenje ovog materijala je zabranjeno i zaštićeno autorskim pravima. Upozoravamo na uznemirujuće scene.
Izgladnjeli ljudi koji mašu sa grančicama u rukama prvo je što je Tony Birtley vidio kada je ušao u Srebrenicu. Bio je mart 1993. godine, a on je nakon nekoliko sedmica uvjeravanja vojnika u Tuzli da ga povedu u taj grad, višednevnog pješačenja po snijegu i bježanja pred mecima i granatama, napokon uspio u svojoj misiji da dođe do mjesta o kojem su tada pričali svi strani novinari, a u koje niko osim njega nije uspio ući da izvještava.
Isprva nije razumio šta mu uznemireni stanovnici pokazuju a onda je shvatio – skidali su bobice sa grančica, gnječili ih na podu i to jeli kako bi preživjeli.
- Prva žrtva te cijele tragedije je bilo ljudsko dostojanstvo – prisjeća se ovaj dugogodišnji ratni reporter, koji je tada izvještavao za američki kanal ABC, prve potresne slike u Srebrenici. Sve što se nakon toga dešavalo tokom njegovog jednomjesečnog boravka pamti po uznemirujućim scenama koje teško može opisati riječima, ali i prijateljstvu sa lokalnim stanovnicima koje nikada neće zaboraviti.
- Iako sam iskusan ratni novinar, stvari koje sam doživio u Srebrenici su bile drugačije, jer tamo sam ostao neko vrijeme i upoznao sam dosta ljudi, znao sam kako se zovu, znao sam njihove porodice, kroz šta su prošli. To je postalo lično iskustvo – kaže Birtley koji je izvještavao iz Somalije, Ruande, Iraka, Irana, Čečenije, Libije, Afganistana i drugih ratišta širom svijeta.
- Neka lica su sa mnom već dugo, i danas, viđam ih, iako za neka ne bih volio da ih viđam… Viđao sam mrtve odrasle ljude, ali kada počneš gledati djecu, ne samo mrtvu, nego kako umiru pred tvojim očima… Ali, ne sjećam se samo smrti i ranjavanja, sjećam se i ljudi koji su hodali kroz snijeg i šumu. Jednu ženu još uvijek pamtim. Snimao sam je izbliza, nosila je bebu. Izgledalo je kao da je na njenom licu nestalo života.
Međutim, nastavlja pričati, morao je ostati fokusiran na svoj posao, odnosno na to kako prenijeti svijetu šta se događa u Srebrenici. Njegov zadatak nije bilo samo snimanje i izvještavanje, nego i smisliti način kako izvući kasete iz opkoljenog mjesta, misija koja je postala još teža kada je njegov prvi prilog odjeknuo u mnogim svjetskim medijima a srpski vojnici počeli da traže njegove kasete.
- Tada smo koristili kamere kroz koje vidiš crno-bijelo, pa kada gledaš nekoga kako umire u teškim mukama vidiš te rane crno-bijelo, tek poslije sam ih vidio u boji. Ja čak nisam bio siguran da li je ono što sam snimio bilo išta dobro.
Sada će ti potresni, ali iznimno vrijedni snimci na kojima je zabilježen horor koji su doživljavali stanovnici i izbjeglice iz okolnih mjesta biti prikazani u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari na izložbi kojoj je poklonio svoj materijal. Izložbu je producirala Fondacija VII Akademija i ustupila kao trajnu postavku Memorijalnom centru.
Osim višesatnih snimaka Tonyja Birtleyja, sada ratnog reportera Al Jazeere English, bit će prikazani i radovi fotografa Zijaha Gafića, koji je priredio izložbu, Paula Lowea, Rona Haviva, Garyja Knighta i Roda Nordlanda. Al Jazeera Balkans donosi nekoliko minuta materijala koji je snimio Birtley u Srebrenici 1993, a koji do sada nije bio prikazan u medijima.
Neke od snimljenih scena, on je tek sada opet pogledao, jer ranije nije imao snage za to, znajući da će to otvoriti mnoga bolna sjećanja. Iz istog razloga nikada se poslije nije vratio u Srebrenicu. Sada će to učiniti, na 25. godišnjicu genocida.
Intervju sa Alijom Izetbegovićem
Sve je krenulo kada je u Sarajevu 1993. godine, iz kojeg je izvještavao od početka rata, intervjuirao tadašnjeg predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Objašnjava kako je tih dana dosta pažnje bilo na Goraždu, jer su novinari uspjeli ući u taj grad, budući da situacija nije bila ozbiljna kao u Srebrenici. Međutim, dodaje, u to vrijeme je bilo dosta navoda da bosanska vlada izmišlja stvari i prikazuje ih gorima nego što jesu.
- Sjećam se da sam pitao Izetbegovića o situaciji u Istočnoj Bosni, i on je rekao da je veoma loša, a ja sam onda rekao gdje su dokazi, postavljao sam mu teška pitanja, toliko da mi je odgovorio na engleskom, što nije baš često činio, i bilo je očito da je jako uznemiren. Onda sam mu rekao ‘ako je stanje tako loše, pomozite mi da odem u Srebrenicu’.
Međutim, kada je otputovao u Tuzlu, ljudi nisu marili šta mu je Izetbegović obećao. Tako je naredne dvije sedmice proveo upoznavajući vojnike kako bi zadobio njihovo povjerenje da ga povedu do Srebrenice. Jedna jedinica Armije BiH pristala je te su 36 sati pješačili do prvih linija kada su snage Vojske RS zapucale na njih. Čovjek koji ga je trebao prevesti preko druge linije, povrijedio je koljeno pa to nije mogao da uradi.
- U tom momentu sam odlučio da idem helikopterom, jer mi je nekoliko dana prije toga rečeno da helikopter leti, ali da nema kapacitet za noćno letenje što je značilo da leti po danu i to 30 minuta iznad srpske teritorije, tako da sam pomislio da je to ludost, pa sam odbio. Međutim, nakon što je pješačenje propalo, prihvatio sam tu opciju. Nije samo iskustvo u ovim situacijama bitno, nekada se radi o čistoj sreći. Ja sam htio prvo otići u Konjević Polje, pa u Srebrenicu, jer je bilo pod teškim napadom Srba i izgledalo je da će to mjesto pasti. Nekoliko dana prije toga mjestu Cerska je palo. Dva helikoptera su bila spremna da krenu. Rekli su mi da idem u drugi, a nisam znao bosanski u to vrijeme pa nisam pitao zašto, ali da sam znao da helikopter ide u Srebrenicu ne bih pristao, insistirao bih da ostanem u drugom helikopteru koji je išao u Konjević Polje. Taj helikopter je nakon polijetanja oboren. Svi su poginuli.
Krijumčarenje kaseta uz pomoć UN-a
Birtley je nakon polusatnog leta kojeg je proveo sjedeći na kutijama sa municijom napokon stigao u Srebrenicu. Bila je još zima. Prvobitno je mislio da ide na dva, tri dana, tako da nije ponio ni stvari za presvući.
- Na takvim mjestima uvijek sam imao plan ulaska i plan izlaska, znao sam izlaznu strategiju. Srebrenica je bilo jedino mjesto gdje nisam bio siguran kako izaći.
Nekoliko dana nakon njega, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip Morillon. Žene i djeca u očaju i panici su pokušavale da spriječe generala da ode, strahujući da će umrijeti od gladi ili da će biti ubijeni. Srebrenica je bila prenapućena izbjeglicama koje su pristizale iz okolnih mjesta koja su padala, a obruč oko grada se sve više stezao, ostavaljući stanovnike bez vode, hrane, lijekova, struje i drugih potrepština. Morillon je odlučio ostati neko vrijeme, a šokantni Birtleyjev prilog o stanju u kakvom se nalazi Srebrenica obišao je cijeli svijet. Upravo je to dovelo do međunarodnog pritiska da se evakuira nekoliko hiljada ljudi te u aprilu proglasi zaštićena zona UN-a.
Nekoliko dana nakon Britleyja, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip MorillonPrintscreen/Tony Birtley
- Kada je Morillon došao bio je veoma optimističan, vjerovao je da Srbi žele mir. Naravno, ono što se poslije desilo je sramotno za UN. Ne samo da je UN iznevjerio te ljude, nego i međunarodna zajednica. Mnogo pitanja o Srebrenici još nije odgovoreno. Jedno od većih je kako je moguće da sa američkom vojnom mašinom i njihovom tehnologijom nije napravljena nijedna fotografija prije masakra, samo nakon. Morali su znati za velike koncentracije, grupe muškaraca, a nisu uradili ništa.
Uz pomoć UN-a i Morillona uspio je da prokrijumčari prvu kasetu iz Srebrenice. Međutim, kada je prilog emitovan u brojnim svjetskim medijima, srpski vojnici su počeli tražiti njegove kasete. Jednu su uspjeli da pronađu u džepu Šveđanina iz UN-a koji je pokušao da je izvuče.
Marlboro prije granate
Snimajući scene iz Srebrenice, Birtely je tri puta bio ranjen, prva dva puta lakše. U isto vrijeme kad i on, u gradu se našao i njemački fotoreporter Philipp von Recklinghausen. Prisjeća se kako su zajedno bili u kamionu pokušavajući doći do Konjević Polja kada je pala granata.
- Philipp je bio mladi fotograf koji je završio u Srebrenici. Sve njegove filmove su oteli Srbi kada su pretraživali UN vozilo. I on je bio također dva puta ranjen. Sjećam se da je tada u kamionu izvadio kutiju Marlbora koja je tada vrijedila 100 njemačkih maraka. Tada sam pušio, obradovao sam se cigarama, i baš kada smo povukli prvi dim, pala je granata. Vozač je pogođen u vrat, ja u ruku, a Philipp u palac. Istrčali smo iz kamiona kako bismo se sakrili. Ja sam još držao svoju cigaru, a on je svoju ispustio. Želio se vratiti po nju. Rekao sam mu ‘čovječe, tvoj palac visi, ne možeš se vratiti, uzmi moju’ – prepričava to strašno iskustvo prisjećaju se tih nesvjesnih, apsurdnih momenata, pomalo smiješnih usred cijelog ratnog užasa.
Tako je, nazvavši ga u šali “magnetom za granate”, rekao Philippu da ne ide s njim na prve linije kada se jedno jutro probudio shvativši da je u toku ofanziva. Taj dan je treći put bio ranjen, ovaj put teško. Kolika je vrijednost Marlbora u to vrijeme bila opisuje i činjenicom da je prije operacije doktoru obećao dvije šteke ako mu “ne odreže nogu”.
- Ne znam da li sam trčao prebrzo ili presporo ali sam pogođen kada sam bio 20, 30 metara od ostatka grupe. Oni su ušli u podrum srušene kuće. Granate su još padale i ja sam puzao i sakrio sam se iza drvene ograde. Neki hrabri bosanski momci su me čuli kako vičem, pritrčali su i koristili ogradu iza mene kao nosilo da me odnesu na sigurno. Na moju sramotu i tugu, prema meni se postupalo bolje nego prema lokalnim stanovnicima. Doktor Nedret Mujkanović, bio je jedan od heroja Srebrenice, prvog me primio, odnijeli su me sa ranjenim Bosancima i mene su prvo operisali. Tada sam mu rekao da mi ne odreže nogu. Pronašao sam ga poslije i dao mu dvije šteke cigara. Imali smo nevjerovatno prijateljstvo, svake godine smo se nalazili, pili smo, smijali se i plakali zajedno.
‘Zvao se Mirnes i imao je pet godina’
Nakon toga je evakuiran iz Srebrenice, odakle je otišao da izvještava u Somaliju. Ipak, u ovaj grad opet se vratio za pola godine, a bio je i u Bratuncu.
Danas kaže da je u Srebrenici naučio da ne osuđuje ljude te da rat nije nešto crno-bijelo, nego “siva zona” gdje savršeno razumni ljudi rade apsolutno nerazumne stvari kada su očajni. Također ističe da ljudi iz svoje udobne stolice u sigurnoj Britaniji ili sigurnoj Francuskoj ne razumiju kako je to kada su tvoji članovi porodice ubijeni, silovani ili mučeni, i šta to može uraditi tvom umu.
- Sjećam se jedne scene, mali dječak u Srebrenici. Bio je ranjen isti dan kada su lakše ranjeni vojnici UN-a i trebali su ih zajedno evakuisati. Snimio sam to sve, snimio sam kako ga je držala medicinska sestra i kada ga je ljekar proglasio mrtvim i kada ga je otac odnio. Sjeo sam i gledao kako helikopter odvozi UN vojnike. Bilo je prekasno za njega. Zvao se Mirnes i imao je pet godina, piše Vedrana Maglajlija za balkans.aljazeera.net.
Video pogledajte OVDJE.
