Mujo je 1993. godine ranjen minobacačkom granatom i helikopterom je evakuiran u Tuzlu, a porodica je ostala u Srebrenici.
Padom Srebrenice tada 17-godišnji Muhamed i 15-godišnji Muamer pokušali su spasiti živu glavu te su se pridružili koloni od 15 hiljada ljudi koji su krenuli put Tuzle. Ubrzo su zarobljeni i odvedeni u logor, a zatim i mučki ubijeni.
- Teška je sudbina ovog oca iz Srebrenice. I Bog mi je svjedok da ovog insana volim na poseban način – kaže efendija Ahmed Hrustanović.
Mujo se, kaže, sa suprugom Džemom vratio u Srebrenicu i istjerao okupatora koji mu je i zemlju htio prisvojiti.
- Htio je okupator da mu otme sjećanja i lijepe dane sa sinovima koje je u svojoj kući proveo – kaže Hrustanović.
Popravio je Mujo kuću, očistio imanje, posadio voće.
- Sve je isto, ali smiraja i sreće nema. Umjesto da sa sinovima provodi dane, on ih zamišlja kako mu pomažu, kako grabe zarasli korov dok on kosi. Sipa im kahvu u dva findžana i sebi u treći. Zamišlja ih kako stare pored njega i hanume mu skoro uvehle od tuge za svojim gilipterima veselim – kaže efendija.
Nema mu njegovih sinova, kaže, da za bajram otvore vrata da majku i babu stisnu jako u zagrljaju.
- Nema ih i do dženneta će još malo čekati da se sretnu. Brzo će to ako Bog da. Pitao sam ga kako to Mujo da nikad na osvetu nisi pomišljao, reče: "Zar da ja uzmem nekom život, ne, ne mogu, ja mu život nisam ni dao, kako da ga onda uzmem". Ima za njih pravde, ima džehennem lijepi za krvoločnog zločinca da mu rastopljenim željezom napuni željna usta nevine krvi. I ima džehennem, neka ga hvala Bogu, za svakog zločinca nevaljalog. A džennet, i susret sa našim najmilijim je nada koja nas još održava u teškom životu – priča Hrustanović.
Faktor
