Pritisnuta sada već hroničnim nedostatkom radne snage u zemlji, njemačka vlada planira liberalizaciju zakonodavstva o radnoj migraciji, a dio tog paketa je i tzv. “zapadnobalkansko pravilo”.
Tu su predviđene dvije bitne promjene. S jedne strane bi trebalo biti ukinuto ograničenje važenja ove mjere do kraja 2023. ubuduće bi to trebalo postati trajno pravilo. S druge se strane predviđa udvostručenje kvote za radne imigrante sa zapadnog Balkana – sa sadašnjih 25.000 godišnje na ubuduće 50.000.
“Zapadnobalkansko pravilo” je uvedeno nakon velikog izbjegličkog vala 2015. i 2016. godine. Njime su se jednim potezom željela rješiti dva problema: spriječavanje nekontroliranog dolaska tražitelja azila i istovremeno ublažavanje manjka radne snage.
Tih godina je u Njemačku stiglo više od milion izbjeglica, prije svega iz Sirije, no i velik broj ljudi s područja zapadnog Balkana – iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. Dok je sirijskim ratnim izbjeglicama u pravilu brzo dodjeljivan azil, ekonomski migranti sa zapadnog Balkana su imali male šanse za uspjeh: samo oko pet posto ih je dobilo taj status.
Uvođenjem zapadnobalkanskog pravila je omogućeno regulisano i olakšano doseljavanje nekvalifikovane ili srednjekvalifikovane radne snage iz tih zemalja. Oni s visokom kvalifikacijom ionako mogu doći u zemlju u okviru drugih programa. Jedan od uslova za to je da se zahtjev za radnom dozvolom zatraži u njemačkim predstavništvima u tim zemljama, a drugi da prije toga nije bio postavljen zahtjev za dodjelom azila.
Ove planirane promjene predstavnici poslodavaca – očekivano – pozdravljaju. Na kraju krajeva oni i vrše permanentan pritisak na vladu kako bi se liberalizirali uslovi doseljavanja radne snage koja im nedostaje.
Strah od dumpinga
Savez njemačkih sindikata (DGB) je tu oprezniji. I oni doduše pozdravljaju radnu imigraciju, kaže Evelyn Rader, članica upravnog odbora DGB-a, ali naglašava da je pritom vrlo važno pitanje okvirnih uslova za radnike iz zapadnobalkanskih zemalja.
“Ljudi koji dolaze su u velikoj mjeri ovisni o poslodavcu za kojeg rade. Uz radno mjesto im je vezana dozvola boravka. To kod ljudi izaziva strah da će biti vraćeni, ako ne budu poslušni”, kaže Rader. Osim toga oni često ne govore njemački i nisu informisani o svojim pravima. Sve to u praksi dovodi do toga da ti radnici pristaju na uslove rada koji su lošiji od zakonski propisanih – i time do dumpinga na tržištu rada, ističe Rader.
Ne “stručnjaci”, već “radnici”
Prema podacima Instituta za istraživanje rada (IAB), do kraja 2020. je Savezna agencija za rad (BA) radnicima iz zemalja zapadnog Balkana izdala 260.000 načelnih odobrenja i 98.000 radnih viza. Tri četvrtine radnika iz tih zemalja radi na gradilištima, u gastronomiji i u njezi starijih i bolesnih osoba – samo u građevinarstvu 44 posto. Velikim dijelom se tu radi o pomoćnim poslovima s relativno niskim platama.
Mada reformu radnog zakonodavstva u vezi sa stranim radnicima vlada objašnjava potrebom suprotstavljanja manjku stručne radne snage u zemlji, zapadnobalkansko pravilo odstupa od toga. U tom okviru za dobivanje radne dozvole nije potrebna nikakva kvalifikacija. Prema ocjeni DGB-a tu se uopće ne radi o privlačenju “stručnjaka”, već o dovođenju radnika za jednostavne poslove. “To je program za dovođenje radnika po želji poslodavaca. Oni ih mogu uzeti kada im trebaju, ali ih se mogu i lako rješiti kada im to odgovara”, kaže Rader.
Prekarijat na gradilištima
To je posebno izraženo u građevinarstvu. Udruženja njemačkih građevinara su prošle godine otkazala produženje već decenijama važećeg tarifnog ugovora. Sada se radnicima može isplaćivati zakonski garantirana minimalna tarifa od 12 eura za sat. To je manje od ranijih satnica koje su se na gradilištima u prosjeku kretale između 13 i gotovo 16 eura.
Na taj način poslodavci mogu vršiti pritisak na svakoga ko traži veću platu – uvijek ima jeftinijih radnika na raspolaganju. Istovremeno se oni ne moraju bojati pritužbi. Radnici sa zapadnog Balkana su posebno ranjiva grupa. Nisu upoznati sa svojim pravima, a mnogima su i ti lošiji uslovi rada prihvatljivi zbog situacije u domovini. Povrh toga faktički ne postoje učinkovite kontrole od strane države.
Zaštita radnika – i tarifne autonomije
“Mi strahujemo da se na taj način stvara pritisak na uslove rada svih zaposlenih u građevinarstvu. To otežava mogućnost sklapanja kvalitetnih tarifnih ugovora, a bez njih se tu radi naprosto o dampinškom programu za smanjenje plata”, upozorava Evelyn Rader iz DGB-a.
Rješenje Savez njemačkih sindikata vidi u dodatnim izmjenama zapadnobalkanskog pravila, o kojem bi Vlada trebala raspravljati na sjednici 1. marta. Jedna od najvažnijih se tiče olakšavanja mogućnosti promjene poslodavca bez nužnosti ponovnog postavljanja zahtjeva za radnom dozvolom – kao što to važi za druge strane radnike.
Prema sadašnjem propisu se zahtjev za radnom vizom mora postaviti u zemlji podrijetla radnika, piše Deutsche Welle, i viza se na kraju dodjeljuje za neko konkretno radno mjesto. Ako se ono želi promijeniti, to je moguće, ali je potrebno ponoviti prijavu Saveznoj agenciji za rad. Za veliku većinu radnika je to komplikovano ili oni za to ni ne znaju – a i rezultat je neizvjestan.
Osim toga sindikati traže i da se zapošljavanje na temelju zapadnobalkanskog pravila omogući samo tamo gdje postoje tarifni ugovori. Na taj bi se način s jedne strane zaštitili sami radnici, a s druge i tarifna autonomija sindikata.
Evelyn Rader iz DGB-a ima jasnu poruku i za one u zemljama Zapadnog Balkana koji traže posao u Njemačkoj: “Informišite se o svojim pravima, a ako treba, zatražite pomoć. Ne morate prihvatiti sve što vam se nudi, ovdje radnici imaju zagarantirana prava.”
