Osuđeno je 49 bivših pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a i “Škorpiona”, specijalne jedinice Službe javne bezbjednosti Srbije
Piše: Izet PERVIZ
Za Genocid u Srebrenici do sada je izrečeno 725 godina i pet doživotnih zatvorskih kazni. Ako se doživotne pretvore u vremenske od četrdeset godina, dobije se još dvjesto godina. Dakle, zaključak bi glasio: za Genocid u Srebrenici izrečeno je 925 godina zatvora. Njima je obuhvaćeno 49 osoba, bivših pripadnika VRS-a, MUP-a RS-a ili “Škorpiona”, specijalne jedinice Službe javne bezbjednosti Srbije.
Za Genocid se sudilo na pet sudova. Pred Haškim tribunalom osuđeno je sedamnaest osoba i skupa im je izrečeno 206 godina i pet kazni doživotnog zatvora. Pred Sudom BiH osuđeno je 25 osoba i ukupno im je izrečeno 426 godina zatvora. Viši sud u Beogradu osudio je pet lica na 63 godine. Suđeno je još i u Hrvatskoj: županijski sudovi u Osijeku i Zagrebu izrekli su po jednu kaznu od po petnaest godina zatvora.
MLADIĆEV GENERALŠTAB
Haški tribunal sudio je najvišem rukovodstvu civilnih, policijskih i vojnih vlasti RS-a. Na doživotni zatvor osuđeni su predsjednik RS-a Radovan Karadžić i nepravomoćno komandant VRS-a Ratko Mladić. Na optuženičku klupu sjeo je gotovo cijeli Mladićev generalštab. Na doživotni zatvor osuđeni su Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ljubiša Beara. Zdravko Tolimir bio je Mladićev pomoćnik za obavještajne poslove. Rukovodio je obavještajno-bezbjednosnim organima VRS-a i nadzirao rad 10. diverzantskog odreda i 65. motorizovanog zaštitnog puka, iz kojih su mobilizirani egzekutori. Uhapšen je 7. juna 2007. godine, kada je htio prijeći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Sud ga je proglasio krivim 12. decembra 2012. godine. Umro je u haškom zatvoru Scheveningen 9. februara 2016. godine.
Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari suđeno je skupa. Na optuženičkoj klupi s njima sjedili su još i Radivoje Miletić, Ljubomir Borovčanin, Drago Nikolić, Milan Gvero, Momir Nikolić i Vinko Pandurević. Pukovnik Ljubiša Beara bio je u vrijeme napada na Srebrenicu načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a. Osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Umro je 9. februara 2017. godine u zatvoru u Berlinu. Potpukovnik Vujadin Popović bio je načelnik sigurnosti Drinskog korpusa. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistva i progon. Kaznu izdržava u Njemačkoj.
Radivoje Miletić osuđen je na osamnaest godina. Bio je načelnik Odjeljenja za operativno‑nastavne poslove pri Glavnom štabu VRS-a. Predao se dobrovoljno u februaru 2004. godine. Kaznu izdržava u Finskoj. Ljubomir Borovčanin osuđen je na sedamnaest godina. Kao policijski general i komandant Specijalne brigade MUP-a RS-a nije spriječio ubistva civila u Srebrenici. Iz zatvora u Danskoj oslobođen je 2016. godine, nakon isteka dvije trećine kazne. Vratio se kući u Veliku Obarsku kod Bijeljine. Pukovnik Drago Nikolić osuđen je na 35 godina za pomaganje i podržavanje Genocida. Bio je načelnik sigurnosti u GŠ VRS-a, te načelnik sigurnosti Zvorničke brigade. Odležao je deset godina. U oktobru 2015. godine pušten je iz zatvora u Njemačkoj. Istog je mjeseca i umro u selu Gornja Koviljača kod Loznice u Srbiji. General‑pukovnik Milan Gvero, pomoćnik Ratka Mladića, osuđen je na pet godina za učešće u Genocidu. Umro je prije izricanja drugostepene presude, ali smrt ga nije oslobodila ovozemaljske odgovornosti. Žalbeno vijeće proglasilo je 7. marta 2013. godine prvostepenu presudu od 10. juna 2010. pravosnažnom.
Momir Nikolić i Vinko Pandurević nisu na optuženičkoj klupi dočekali kraj suđenja. Oni su se odlučili na priznanje krivice. Momir Nikolić, načelnik za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, na samom početku suđenja priznao je da je učestvovao u ubistvu više hiljada Srebreničana i osuđen je na dvadeset godina. Izlazio je kao svjedok protiv Karadžića i Mladića, ali i protiv Vujadina Popovića i Ljubiše Beare i zbog toga dobio nagradu puštanja na slobodu prije nego su istekle dvije trećine kazne. Iz zatvora u Finskoj pušten je u junu 2014. godine. Vinko Pandurević osuđen je na trinaest godina. Kao komandant Zvorničke brigade VRS-a proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, istrebljenje i progon civilnog stanovništva. Sam se predao Haškom tribunalu u martu 2005. godine, a krajem decembra 2013. osudio je zločine u Srebrenici i izvinio se porodicama žrtava. Pušten je na privremenu slobodu 2015. godine, nakon što je odležao dvije trećine kazne.
I general Radislav Krstić bio je član Mladićevog generalštaba. Osuđen je na 35 godina. Utvrđeno je da je učestvovao na sjednici 12. jula, koju je vodio Mladić i na kojoj se odlučivalo o sudbini Bošnjaka u Srebrenici. Narednog dana Mladić ga je imenovao za komandanta Drinskog korpusa. Sud je zaključio da je morao znati za masovna ubistva u kojima je učestvovao njegov korpus, a za koja nikog nije kaznio. Istovremeno, pripremao je ofanzivu na Žepu. Osuđen je na 35 godina. Šest godina bio je u zatvoru u Velikoj Britaniji, a onda je prebačen u Poljsku.
Pred Haškim tribunalom za učešće u Genocidu osuđeni su i Vidoje Blagojević i Dragan Jokić, prvi na petnaest, a drugi na devet godina. Blagojević je pomagao i podržavao progon stanovništva i ubijanje srebreničkih muškaraca kao komandant Bratunačke, a Jokić kao načelnik inžinjerije Zvorničke brigade. Blagojević je u januaru 2013. godine pušten iz zatvora u Norveškoj nakon isteka dvije trećine kazne. Jokić je osuđen i na četiri mjeseca zbog nepoštivanja suda jer je odbio svjedočiti protiv šesterice oficira VRS-a. Iz zatvora u Austriji pušten je u januaru 2010. godine.
Za razliku od Dragana Jokića, njegov prvi nadređeni Dragan Obrenović nije htio da se zamjera sudijama. On je priznao da je, kao načelnik štaba Zvorničke brigade, učestvovao u masovnim pogubljenjima i izlazio je kao svjedok protiv Karadžića, Mladića, Popovića i Beare. Osuđen je na sedamnaest godina. Nagrađen je puštanjem na slobodu prije isteka dvije trećine kazne i promjenom identiteta.
I dva preostala osuđenika Haškog tribunala za učešće u genocidu priznala su krivice. Miroslav Deronjić osuđen je na deset godina. Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nalazio se na funkciji predsjednika SDS-a i Kriznog štaba opštine Bratunac. Izdao je naređenje za napad na selo Glogovu 8. maja 1992. godine, kada je selo potpuno spaljeno i kada je ubijeno približno šezdeset civila. U julu 1995. godine Karadžić ga je imenovao za svog “civilnog komesara za Srebrenicu”. Snage SFOR-a uhapsile su ga u Bratuncu 2002. godine. Zatvorsku kaznu izdržavao je u Švedskoj, gdje je, poslije kraće bolesti, i preminuo.
Dražen Erdemović bio je prvi optuženik koji je pred Haškim tribunalom priznao krivicu. Već u proljeće 1996. godine progovorio je o tome kako je na napuštenoj svinjogojskoj farmi u Branjevu pored Zvornika, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda GŠ VRS-a, pucajući iz automatske puške, ubijao Srebreničane koje su pred njih dovozili autobusima. Bilo ih je približno 1.200, kako će se kasnije ustanoviti, a Erdemović je priznao da ih je lično, prema vlastitoj procjeni, ubio najmanje sedamdeset. Osuđen je na pet godina. Čovjek pod imenom Dražen Erdemović više ne postoji, osim možda u savjesti čovjeka koji se nekada tako zvao, koji je jednog vrelog julskog dana satima ubijao ljude, sve to priznao, odležao minimalnu kaznu i danas sa svojom porodicom živi u ko zna kojem kraju svijeta i ko zna pod kojim imenom.
MASOVNA UBIJANJA
Četrnaest godina nakon Erdemovića još jedan pripadnik 10. diverzantskog odreda priznat će da je učestvovao u ubijanju u Pilici, a četiri godine nakon njega još jedan. Prvi se zove Marko Boškić. On je deportiran iz SAD-a, gdje je odslužio petogodišnju kaznu zbog prevare imigracionih vlasti i sudjelovanja u drugim kriminalnim djelima. Drugi je Brano Gojković. Oba su osuđena na kazne od po deset godina, prvi pred Sudom BiH, a drugi pred Višim sudom u Beogradu. Između ova dva priznanja na Sudu BiH suđeno je još četverici pripadnika 10. diverzantskog odreda. Franc Kos osuđen je na 35, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30 i Vlastimir Golijan na 19 godina. Pored automatske puške, Stanko Kojić koristio je i pištolj, Zoran Goronja puškomitraljez M84, dok su Franc Kos i Stanko Kojić “ovjeravali” ubijene pucajući im u glavu kako niko ne bi preživio.
Organizacijom pogubljenja u Pilici direktno je rukovodio Slavko Perić. Njega je Sud BiH osudio na jedanaest godina. Kao pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove 1. bataljona Zvorničke brigade, 14. jula nadgledao je i kontrolirao zatvaranje približno 1.200 zarobljenika koji su u školu “Kula” (sada “Nikola Tesla”) u Pilici dovezeni autobusima s raznih mjesta privremenog zatvaranja u Bratuncu. Preko noći držani su u autobusima parkiranim uz školu, u učionicama na prvom spratu i u fiskulturnoj sali, a osiguravali su ih, između ostalih, i trideset vojnika 1. bataljona Zvorničke brigade. Sutradan, 15. jula, jedan dio ih je odveden u Dom kulture, drugi dio sljedećeg dana, 16. jula, na ekonomiju Branjevo, a dvojica su ubijena za vrijeme boravka u školi. Po instrukcijama i zadacima viših oficira VRS-a koji su bili na mjesta događanja, Slavko Perić naredio je vojnicima 1. bataljona da zatočenicima stave poveze na oči i prate ih do ekonomije Branjevo, gdje su pogubljeni od drugih vojnika VRS-a, uključujući i pripadnike 10. diverzantskog odreda. Zatim im je naredio da idu na osiguravanje Doma kulture u Pilici, gdje je bilo zatočeno najmanje petsto zarobljenika, i svi su znali da će biti pogubljeni jer se od komande Drinske brigade čekala municija i bageri. Pogubljeni su od neidentificiranih vojnika VRS-a, rafalnom paljbom i bombama, a vojnici 1. bataljona čuvali su Dom pun mrtvih da civili ne bi ulazili unutra. Kada su ih prebacivali na ekonomiju Branjevo, gdje će biti zakopani, nađena su dva preživjela i odmah su ubijeni.
Među oficirima koji su naređivali Periću bio je i Milorad Trbić, načelnik za sigurnost Zvorničke brigade VRS-a. Pred sudom BiH osuđen je na dvadeset godina. Sudsko vijeće zaključilo je da je Trbić od 12. do 16. jula učestvovao ili pomagao pri ubistvima muškaraca iz Srebrenice na različitim lokacijama na području općine Zvornik: u Kula-Gradu, na vojnoj ekonomiji u Branjevu, u Domu kulture u Pilici, u školama u Orahovcu, Ročeviću, Petkovcima, te je nadgledao ubistva najmanje 179 muškaraca na brani u Petkovcu. Nadgledao je, rukovodio i koordinirao ukopavanjima strijeljanih u neobilježene masovne grobnice, te ponovno otkopavanje i premještanje na druge lokacije, da bi “posmrtne ostatke i identitet žrtava sakrili”. Njegov predmet je 2007. godine iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH. U optužnici podignutoj od Haškog tužilaštva stoji da je odgovoran za pogubljenje približno hiljadu muškaraca u Orahovcu kod Srebrenice u jednom danu, 13. jula 1995. godine, te mnoge druge zločine: smaknuće šesterice muškaraca u komandi brigade u Bratuncu, petnaesterice kod rijeke Jadar, 150 u Cerskoj dolini, više od 130 kod Nove Kasabe, više od hiljadu u skladištu u Kravici i na Livadi u Sandićima, približno petsto zatočenih u školi u Ročevićima kod Zvornika, 1.200 zatočenih u školi “Kula” kraj Pilice, petsto pored Kozluka, petsto u Domu kulture u Pilici, deset kraj Nezuka, šest kraj Snagova i šest kraj Trnova. Bio je osuđen na trideset godina, ali je Ustavni sud smanjio kaznu zbog primjene pogrešnog zakona.
Pred Sudom BiH osuđen je i Ostoja Stanišić, komandant 6. bataljona Zvorničke brigade. Osuđen je na pet godina. U presudi piše da je svjesno pružio pomoć u izvršenju genocida, i to tako što je 14. i 15. jula 1995. godine pod njegovom komandom 6. bataljon učestvovao u prihvatanju više stotina muškaraca iz Srebrenice i zatvaranju u školu “Desanka Maksimović” (“Nova škola”) u Petkovcima, u kojoj su držani bez hrane i vode, tučeni i pucano je na njih, pa je prve noći oko škole već ubijeno dvadesetak ljudi, a onda su im povezane ruke i prevezeni su na lokaciju Crvena brana, gdje je od večernjih sati 14. jula do poslijepodnevnih sati 15. jula ubijeno više od sedamsto muškaraca. Nakon toga je angažirao pripadnike 6. bataljona da, skupa s pripadnicima inžinjerijske čete Zvorničke brigade, s rovokopačem i utovarivačem zatrpaju tijela u masovnu grobnicu na Crvenoj brani, a grupi pripadnika 6. bataljona naredio da, koristeći vozila 6. bataljona i cisternu Zvorničke brigade, uklone tragove krvi i leševe oko “Nove škole” i drugih mjesta u Petkovcima i leševe zakopaju u neobilježenu masovnu grobnicu.
Osuđen je i jedan obični vojnik 6. bataljona Zvorničke brigade. Srećko Bošković osuđen je pred Sudom BiH na osam godina za pomaganje u genocidu. Proglašen je krivim da je 15. jula u Đulićima u općini Zvornik, na platou Crvene brane, dok su pripadnici VRS-a ubijali zarobljene muškarce iz Srebrenice, a njihova tijela nekoliko Bošnjaka iz Srebrenice tovarili na traktor kojim su voženi do masovne grobnice, prišao dječaku od petnaestak godina, koji se nalazio pored grobnice, i rekao mu: “Slobodan si, možeš ići.” Krenuo je, zatim, za dječakom i ustrijelio ga pucnjem u glavu. Onda se vratio i naredio Srebreničanima koji su utovarivali leševe u traktor da pokupe dječakovo tijelo i bace ga u masovnu grobnicu. Svemu tome prisustvovao je, između ostalih vojnika VRS-a, i Jovo Lazić, komandir 1. čete 6. bataljona Zvorničke brigade.
Sliku hladnokrvnog pogubljenja svezanih ljudi pred cijeli svijet isporučili su pripadnici “Škorpiona”. Oni su pred kamerom ubili šestericu civila iz Srebrenice u Godinjskim Barama pored Trnova – trojicu maloljetnika i dvojicu mlađih muškaraca. Na sudovima u Hrvatskoj suđeno je dvojici “Škorpiona”. Pred Županijskim sudom u Osijeku Milorad Mamić osuđen je na petnaest godina. Na istom sudu sudi mu se i za ratni zločin iz 1991. godine u Berku kod Vukovara, gdje je i rođen. On je nakon integracije Vukovara pobjegao u Srbiju, a zatim u Francusku, koja ga je na zahtjev Hrvatske izručila u septembru 2011. godine. Slobodan Davidović osuđen je pred Županijskim sudom u Zagrebu na jedinstvenu kaznu od petnaest godina. Za učešće u strijeljanju u Godinjskim Barama dobio je četrnaest, a devet zbog mučenja hrvatskih vojnika zatočenih u selu Bobota 1991. godine i što je starijem muškarcu iz Antina nožem odsjekao uho.
Na Višem sudu u Beogradu za strijeljanje u Godinjskim Barama suđeno je četverici. Slobodan Medić zvani Boca, komandir “Škorpiona”, osuđen je na dvadeset, a njegov brat Branislav Medić na petnaest godina. Slobodan Medić je, skupa s cijelom porodicom, poginuo uoči Nove godine 2014. vraćajući se s otpusta za vikend u zatvor. Aleksandar Medić osuđen je na pet godina, a Petar Petrašević priznao je krivicu te je osuđen na trinaest godina. Petrašević je iz zatvora u Sremskoj Mitrovici pušten 12. maja 2019, nakon deset godina i deset mjeseci, i to zbog zdravstvenog stanja: po vlastitom priznanju imao je dva infarkta i ugrađen mu je bajpas, a dobio je i šećernu bolest. Gostujući na jednoj od srbijanskih televizija, tvrdio je da kaseta s koje je puštan snimak od pet minuta na kojem “Škorpioni” ubijaju šestericu mladića traje 160 minuta (snimana je za prikazivanje pred potencijalnim donatorima “Škorpiona” u SAD-u i Kanadi). Kazao je tada da je ubijao u ime države i da je “Škorpione” osnovala SDB Srbije, konkretno Rade Marković, kao protutežu Arkanovim “Tigrovima”.
UBICE S JAHORINE
U organiziranju masovnih smaknuća učestvovali su i Duško Jević i Mendeljev Đurić. Oba su pred Sudom BiH osuđeni na po dvadeset godina za učešće u genocidu. Duško Jević kao pomoćnik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a RS-a i komandant Centra za obuku “Jahorina” Specijalne policije, a Mendeljev Đurić kao komandir I čete Centra za obuku “Jahorina” svjesno su pomagali članovima udruženog zločinačkog poduhvata i naredili pripadnicima I čete Centra za obuku da učestvuju u prisilnom premještanju civilnog stanovništva iz Potočara, odvajanju vojno sposobnih muškaraca i njihovom zatvaranju u “Bijelu kuću” i kasnijem masovnom ubijanju muškaraca u ZZ Kravica: 12. jula učestvovali su u razoružavanju pripadnika UNPROFOR-a, vršili pretres kuća u naselju Budak pored Potočara, kada je jedan od pripadnika I čete ubacio bombu u kuću u kojoj je bio nepokretan starac, a poslije podne rasporedili su I četu duž komunikacije Bratunac – Konjević-Polje da osigura konvoj koji je odvozio žene i djecu; naredili su pripadnicima I čete da učestvuju u razdvajanju dječaka i muškaraca od žena i djece, pa su tom prilikom ubili jednog starca, a jedan je iz “Bijele kuće” izdvojio devet muškaraca, odveo ih do potoka i ubio ih pucnjima iz pištolja; 13. jula I četa je opet raspoređena na cestu Bratunac – Konjević-Polje, ovaj put s ciljem da hvata muškarce koji su se probijali kroz šumu; u kasnim poslijepodnevnim satima 13. jula I četa bila je raspoređena oko ZZ Kravica, gdje su pripadnici Drugog odreda SBP Šekovići počeli s pogubljenjem približno hiljadu muškaraca, a onda su zamijenili pripadnike Odreda Šekovići i nastavili s ubijanjem tako što su bacali bombe u magacine gdje je još bilo preživjelih, dok su istovremeno neki pripadnici I čete ubijali zarobljenike duž komunikacije, pa je tako nekoliko pripadnika I čete, među kojima je bio i Dragan Crnogorac, koji je to priznao na Sudu BiH, na livadi pored puta pogubilo deset zarobljenika, od kojih je šest bilo ranjeno, a jedan pripadnik I čete ubio je još dvojicu zarobljenika; i 14. jula vršili su likvidaciju zarobljenika koje su pripadnici specijalne policije dovodili u grupama, a najveća grupa brojala je između pedeset i sto ljudi i ubijali su one koji su preživjeli u magacinu ZZ od 13. jula; 17. i 18. jula 1995. godine pripadnici I čete učestvovali su u pretresu šume iznad ceste Bratunac – Konjević-Polje, kada je zarobljeno više od stotinu muškaraca, među kojima i dosta dječaka, od kojih su neke odmah ubili, a ostale su povezali i predali drugoj jedinici koja ih je odvezla u smjeru Konjević-Polja, gdje su likvidirani.
Kao direktni izvršilac Jevićevih i Đurićevih naredbi pred Sud BiH izveden je Božidar Kuvelja, policajac u II vodu I čete Centra za obuku “Jahorina”. Osuđen je na dvadeset godina. On je 12. jula učestvovao u pretresu sela u okolici Potočara, a u popodnevnim satima na razdvajanju žena i djece od dječaka i muškaraca, pri čemu su im oduzimali novac, tukli ih i odvodili u “Bijelu kuću”, odakle su prevoženi u Bratunac, a potom na mjesta pogubljenja širom općine Zvornik. Između ostalog, učestvovao je i u ubijanju u Kravici 13. i 14. jula. U presudi, koja je pravosnažnom postala 19. novembra 2013. godine, piše: “(…) a ujutro su desetak preživjelih, obećavajući im da će ih voziti u bolnicu, namamili da izađu, a onda su ih tjerali da pjevaju četničke pjesme pa su ih natjerali da kleknu, postrojivši ih u više vrsta, i strijeljali ih, Božidar Kuvelja pucajući iz puškomitraljeza, a ostali iz automatskih pušaka, a kada su počeli sa utovarom leševa, ustrijelili su jednog preživjelog koji je pokušao pobjeći.”
Četverica pripadnika Centra za obuku “Jahorina” priznala su krivicu pred Sudom BiH. Dragan Crnogorac osuđen je na trinaest godina – priznao da je 13. jula u Sandićima učestvovao u strijeljanju šest ranjenika i još četiri civila; poredali su ih uz cestu i pucali po njima. Zoran Kušić i Milivoje Ćirković osuđeni su na po pet godina – priznali da su 14. jula pred ZZ Kravica, po naređenju nadređenog, ubili svaki po jednog muškarca iz Srebrenice. Vaso Todorović osuđen je na šest godina – priznao da je 13. jula učestvovao u zarobljavanju i strijeljanju više od hiljadu Srebreničana u hangaru u Kravici, držao je stražu kako niko ne bi pobjegao.
EGZEKUTORI IZ ŠEKOVIĆA
Pred Sud BiH izvedeno je i osam pripadnika II odreda Specijalne policije MUP-a Šekovići koji su učestvovali u ubijanju u Kravici. Željko Ivanković osuđen je na dvadeset godina. U presudi piše da je s nekolicinom istupio iz polukružne formacije iz koje su pucali po zatočenicima u hangaru i zašao iza, da spriječi one koji bi pokušali pobjeći.
I Radomir Vuković osuđen je na dvadeset godina. On je učestvovao u ubijanju tako što je ubacivao bombe u hangar. Nakon dugogodišnjeg skrivanja, Vuković je uhapšen u Srbiji i u augustu 2008. godine izručen Bosni i Hercegovini. Odležao je trinaest godina, a pušten je na slobodu 11. novembra 2019. Tada mu je grupa sugrađana, sačinjena pretežno od mlađih ljudi, priredila doček u Šekovićima, pjevali su nacionalističke pjesme, mahali zastavama Srbije, četničkim bajracima i uzvikivali “Vojvoda”, što mu je nadimak.
Milenku Trifunoviću, komandiru III voda “Skelani” II odreda specijalne policije Šekovići, i njegovim podređenim Brani Džiniću, Aleksandru Radovanoviću, Slobodanu Jakovljeviću i Branislavu Medanu suđeno je skupa i osuđeni su na po dvadeset godina. Učestvovali su u zarobljavanju velikog broja muškaraca iz Srebrenice pozivajući ih na predaju i ostavljali ih bez hrane, vode i medicinske pomoći iako su mnogi bili ranjeni. U Kravici Milenko Trifunović i Aleksandar Radovanović ubijali su iz automatskih pušaka, Brano Džinić bacao je bombe, a Slobodan Jakovljević i Branislav Medan nadzirali da ko ne bi pobjegao. I Petar Mitrović, pripadnik III voda “Skelani”, tokom ubijanja u Kravici bio je sa stražnje strane, pucajući u one zatočenike koji su pokušali pobjeći. U zasebnom postupku pred Sudom BiH osuđen je na dvadeset godina.
I jedan egzekutor iz Bratunačke brigade VRS-a osuđen je pred Sudom BiH. Mladenu Blagojeviću, vojnom policajcu, odrezana je kazna od sedam godina. U presudi stoji da je u noći između 13. i 14. jula, kada je jedan od stotine zatvorenih u OŠ “Vuk Karadžić” (sada “Branko Radičević”) u Bratuncu pogledao kroz prozor, okrenuo mitraljez “Browning” montiran na “Pinzgaueru” i osuo rafalnu paljbu kroz prozor.
stav.ba
