02
April

SVJETSKI DAN SVJESNOSTI O AUTIZMU: NA PUTU KA POTPUNOM PRIHVAĆANJU

U našoj zemlji drugi april se obilježava uglavnom kampanjama, maratonima, prikupljanjem sredstava, plavim trakama i balonima, to traje jedan dan, dva, i opet utihne. Oni zbog kojih sve to govorimo nakon svega ostanu iznova u svom svijetu, spajajući sopstvene puzle djelića koji bi trebali činiti cjelinu onoga šta hoćemo ili očekujemo od njih.

 

analiziraj.ba
 

Ove godine skoro cijeli svijet se bori protiv pandemije koronavirusa i nema uobičajnih obilježavanja, pa nam april svima donosi izolaciju među sopstvena četiri zida, dočaravajući kako to izgleda kad nauka nema odgovora, kad niko nije izuzet, kad nam svima treba podrška.

 

Bez podrške

 

Ove godine nećemo pisati i govoriti o tome kako mi vidimo svijet, šta je to šta nam nedostaje kad govorimo o autizmu, o tome koliko nam fali podrške i konkretnih poteza vladajućih struktura, o nepravdama koje svakodnevno proživljavamo, nedostatku nauke i struke, i još mnogo toga. Ove godine zapravo promišljamo i pitamo „kako okruženje u kom živimo i stvaramo vidi dijete s autizmom“ pa sam s tim pitanjem krenula u razred mog sedmogodišnjeg sina, prvačića, koji pohađa nastavu u Osnovnoj školi.

 

Moram reći odmah da nisam baš sretna s rješenjima i načinima našeg obrazovnog sistema uopćeno, ali jesam jako s tim kako dijete napreduje i uči, te kako ga je sredina prihvatila. Zaista čitava škola se trudi, ali njegov razred, asistentica i učitelj imaju neka genijalna rješenja i njima je inkluzija sastavni dio života. Oni zbilja uče jedni od drugih i svakodnevno prevladavaju izazove.

 

Da budem konciznija, kao majka baš i nisam „lagan materijal“, i zbog stanja mog sina, te svega naučenog i pređenog do sada, prilično sam zahtjevan roditelj koji stalno i iznova pita za svaki detalj u nakani da napravim maksimum koji je moguć roditelju da pomogne svom djetetu savladati vještine, učiti i biti samostalan.

 

Njegovi drugari iz razreda, koji se prvi put susreću sa drugom koji ima autizam i koji je drugačiji od njih po svom stanju, a opet tako isti i samo dijete u svemu ostalome, svoj su doživljaj opisali ovako:

 

  • Dobar je drug, posuđuje mi pernicu kad ja nešto zaboravim i voli da bude dobar kad je dobar.
  • Kad kupi nešto u kantini da jede, slano i slatko, slano pojede, a nama da slatko.
  • Dobro zna da čita i sluša šta mu kažeš. Dobar je drug.
  • On voli da se igra i sa djevojčicama i dječacima i trudi se da uspije uz pomoć učitelja.
  • On je divan drug i ima svoju učiteljicu.

Ovo su samo neki od odgovora drugara koji su se nizali u vezi s mojim malim prvačićem.

 

Socijalna interakcija

 

  • Rad s djetetom s autizmom vrlo se malo razlikuje od rada s ostatkom razreda, i od mene jedno veliko da za inkluziju. Oduševljen sam vrlo razvijenom socijalnom interakcijom, što mu je jako pomoglo da postane ravnopravan član u razredu i omiljen među drugarima. Od samog početka moj cilj je bio da mu u razredu omogućim da bude ono što jeste, prihvaćen, i da ga niko ne obilježava jer je drugačiji. Zauzvrat, on to nagradi osmijehom i zagrljajem, dobro radi, poslušan je i siguran sam da će jednog dana biti neovisan o pomoći asistenta ili roditelja. Povremeno zna biti hiperaktivan, ili kad vidim da nije raspoložen, uz dozu razumijevanja i strpljenja idemo dalje – rekao je njegov učitelj Mirza Ramić, prenosi analiziraj.ba.

Čitav jedan razred složno u „pogonu“ – učenju, interakciji, savladavanju prepreka i drugarstvu. Ovih dana smo svi izolovani i svakog dana prilikom online škole učitelj im započne zadatak nekom lijepom porukom ohrabrenja ili crtežom srca. Oni zauzvrat snimaju videe i govore koliko jedni drugima nedostaju pa šalju Viberom na grupu razreda. Trude se lijepim primjerom pokazati da brinu o svima.

 

A moj je dječak na sve to rekao: „Hoću u školu da kupimo school bus da vozimo djecu, da zvoni za odmor i idemo na tjelesno. Puno sam vas poželio.“

 

Drugi april, Svjetski dan autizma, od te 2007. ima svoje plodove. Sve više je onih koji odmiču od stigme i razumiju da autizam nije bolest, sve više je zakonski obvezujućih stavki koje izbijaju adut diskriminaciji i kršenju ljudskih prava. Istina je da smo mi kao društvo još jako daleko od prihvatljivih i sistemskih rješenja, ali ipak napredujemo. Prije samo 13 godina, sve ovo je bilo nezamislivo. Da stvari budu potpuno jasne, ni moj sin ni njegovi drugari nikada ne bi imali priliku učiti jedni od drugih, jedni o drugima, o svijetu oko sebe i različitostima, da neke stvari u zakonima nisu omogućene i obavezujuće.

Istočna Bosna