14
Juni

Kako je propao pokušaj posrbljavanja Konjević-Polja

Published in Istočna Bosna

Srbi koji su naselili Konjević-Polje došli su tu poslije Daytona, tačnije, poslije reintegracije sarajevskih naselja, iako je određeni broj srpskih izbjeglica i ranije naselio Konjević-Polje. No značajnije naseljavanje desilo se u trenutku kada su srpske vlasti pozvale sarajevske Srbe iz sarajevskih naselja da napuste svoje domove prije reintegracije Sarajeva. Dio sarajevskih Srba, najviše njih iz općina Vogošća i Ilijaš, odselio je upravo u Konjević-Polje. Rečeno im je tada da je sve što uzmu njihovo zauvijek. Kuće, zemlja, sve. Tako su i učinili, zaposjeli su bošnjačku imovinu, izgradili crkvu, oformili svoje groblje… Mislili su da će u Konjević-Polju, kojem su dali ime Ljeposavići, zauvijek ostati. Ozbiljno su to mislili čim su grobove svojih najmilijih ovdje prenijeli iz Sarajeva.


Prvi sam put u Konjević-Polju nakon završetka rata i nakon protjerivanja bio 2003. godine. Bilo je to vrijeme kada su izbjeglice, Bošnjaci, pod policijskom pratnjom i pratnjom IFOR-a dolazile da obiđu i očiste svoja imanja. Imao sam devetnaest godina i bio sam u prolazu. Autobusom iz Lukavice krenuo sam za Bratunac, ali kako nije bilo direktne linije, presjedao sam baš u Konjević-Polju.

 

Da to nije moj rodni kraj i da nisam znao sve što znam o Konjević-Polju, sigurno bih pomislio da je to jedno sasvim obično srpsko mjesto. Ništa nije podsjećalo na to da su u njemu nekada stanovali Bošnjaci, da je to njihova zemlja na kojoj su stoljećima živjeli. Bila je tu nova crkva, u samom centru Konjević-Polja, a malo dalje, s lijeve strane ceste za Bratunac, poslije osnovne škole, bilo je srpsko groblje. Ko bi pomislio da su tu ikada živjeli Bošnjaci.

 

Srbi koji su naselili Konjević-Polje došli su tu poslije Daytona, tačnije, poslije reintegracije sarajevskih naselja, iako je određeni broj srpskih izbjeglica i ranije naselio Konjević-Polje. No značajnije naseljavanje desilo se u trenutku kada su srpske vlasti pozvale sarajevske Srbe iz sarajevskih naselja da napuste svoje domove prije reintegracije Sarajeva. Dio sarajevskih Srba, najviše njih iz općina Vogošća i Ilijaš, odselio je upravo u Konjević-Polje. Rečeno im je tada da je sve što uzmu njihovo zauvijek. Kuće, zemlja, sve. Tako su i učinili, zaposjeli su bošnjačku imovinu, izgradili crkvu, oformili svoje groblje… Mislili su da će u Konjević-Polju, kojem su dali ime Ljeposavići, zauvijek ostati. Ozbiljno su to mislili čim su grobove svojih najmilijih ovdje prenijeli iz Sarajeva.


Ipak, nisu računali na nesalomljivu volju bošnjačkog naroda da se, nakon svega, nakon progona, nakon genocida, vrati na svoje, na svoju imovinu i započne život ispočetka.

 

ODBRANA 1992.

 

O kakvom je narodu riječ, shvatit ćete možda ako se malo vratimo u vrijeme pred sami početak Agresije. Naime, Konjević-Polju, kao mjesnoj zajednici, gravitira nekoliko bošnjačkih sela, što je prilično velika površina. Cijeli maj 1992. godine kroz Konjević-Polje prolazile su kolone vojnih vozila Jugoslavenske narodne armije. Svako malo dolazili su s megafonima i pozivali Bošnjake da predaju oružje. Nisu Bošnjaci imali mnogo toga za predati, tek je poneko imao pušku. Moglo se kupiti oružje na crno, ali nije to bilo ni tako jeftino, trebalo je iz štale izvesti kravu i dati je za pušku. Svejedno, pozivi JNA četnika nisu urodili plodom, niko nije dao oružje.

 

Redali su se ultimatumi. I opet ništa. Za razliku od Konjević-Polja i okoline, selo na samom ulazu u Bratunac Glogova predalo je oružje. Srbi su kasnije govorili: da su znali koliko imaju oružja, nikada ne bi došli da ga traže. Nekoliko dana nakon predaje oružja Glogova je spaljena do temelja, Bošnjaci pobijeni i protjerani.

 

 

Baš taj dan kada je Glogova zapaljena okupili su se Bošnjaci iz sela koja pripadaju mjesnoj zajednici Konjević-Polje da odluče šta će uraditi. Ostat će upamćeno da je dedo Miralem Majstorović svojim sinovima i unucima, koji su bili među rijetkima s oružjem, a imali su nekoliko lovačkih pušaka, rekao da, dok je on živ, a tada je imao više od sedamdeset godina, niko ne smije predati pušku. Ako neće da se bore, neka idu u šumu, a njemu neka ostave puške, on će čekati četnike da dođu.

 

Rasprava o predaji oružja na tome je završena. Organizirana je odbrana. Konjević-Polje i okolina bili su jedina slobodna teritorija u općini Bratunac, jedino mjesto gdje Bošnjaci nisu poklani 1992. godine. Istina, ta teritorija pala je 1993. godine, a Bošnjaci izbjegli u Srebrenicu.

 

 

Taj nepokolebljivi karakter Bošnjaci su pokazali ponovo 2000. godine. Te godine počeo je povratak. Vraćali su se na svoja ognjišta bez obzira na sve što se dogodilo. A povratak je bio sve samo ne lahak.

 

Kolone autobusa kretale su iz Tuzle i Sarajeva pod policijskom pratnjom i uz nadgledanje vojnika IFOR-a. Ljudi bi došli na svoja ognjišta, čistili cijeli dan mjesta na kojima su bile njihove kuće, bogomolje, čistili svoje njive. Dešavale su se svakakve provokacije. Psovke, dizanje tri prsta, kamenovanje autobusa. Najgore od svega jeste to da su na stanicu, na kojoj su povratnici čekali autobus, redovno bacali svinjske iznutrice. U ljetnom periodu nije se moglo prići od smrada, a kamoli tu čekati autobus. Ipak, Bošnjake nisu obeshrabrili. Malo-pomalo, sve se slobodnije dolazilo u Podrinje, počela je obnova. Prije obnove kuća počela je obnova džamija i mesdžida jer su oni bili centri iz kojih je, zapravo, pokrenut povratak u Podrinje.

 

 

Došao je red i na povrat imovine. Srbi koji su do tada naseljavali Konjević-Polje morali su napustiti zaposjednutu tuđu imovinu. Kako je ko dobijao rješenje o deložaciji, tako je selio iz Konjević-Polja. Ponovo su iskopali grobove donesene iz Sarajeva i prenijeli ih na druga mjesta. Srbi koji su iz Sarajeva doselili u Konjević-Polje i danas žive na području opšine Bratunac. Nerijetko u razgovoru s njima možete čuti da im je životna greška to što su napustili svoje domove. Ali kasno je za kajanja. Imovinu u Sarajevu već su prodali, kupili je na drugim mjestima i sada su tu gdje jesu. Ljeposavići nisu dugo izdržali. Konjević-Polje opet je bilo tu.

 

Jedini trag da su Srbi nekada naseljavali Konjević-Polje bila je crkva u dvorištu Fate Orlović. I ona je srušena. Bijesne reakcije iz Republike srpske zbog rušenja crkve postavljene na tuđoj zemlji razumljive su. Uništen je posljednji simbol “srpskog Konjević-Polja”. Oni su, zapravo, mislili da Bošnjaci više nikada neće, nakon užasa genocida, ni pomisliti da dođu u Podrinje, a o povratku da i ne govorimo. Mislili su da će to zauvijek ostati “srpska zemlja”. Pogriješili su.

 

 

TEKIJA – SVJEDOK PRISUSTVA MUSLIMANA NA OVIM PROSTORIMA

 

Dok su Srbi harali Konjević-Poljem i Podrinjem, uništavali su svaki trag koji je ukazivao na to da su nekada tu živjeli muslimani, Bošnjaci, da su imali svoju tradiciju, svoje bogomolje, svoja mezarja… A jedan jedini objekt koji svjedoči o islamskoj tradiciji naroda u ovom dijelu Bosne i Hercegovine koji nisu srušili jeste turbe Hamza-babe u Konjević-Polju. Nije da ga nisu pokušali srušiti. Husejn Orlović, koji održava mezarje kod turbeta i tekiju, ispričao nam je prije nekoliko godina kako je izgledao taj pokušaj rušenja.


 

 

“Četnik je, s namjerom da razvali drvena vrata na turbetu, udario nogom u njih i, umjesto da vrata puknu i otvore se, pukla je njegova cjevanica. Drugom se, opet, ruka oduzela. Pokušali su zapaliti vrata, ali drvena vrata nisu htjela gorjeti. Samo se vidi da su malo crnila od dima i malo je ćilim unutra nagorio. Kada sam se vratio ovdje 2000. godine, vidio sam da fali samo red crepova. Neko je bio skinuo jedan red, ali smo taj crijep našli uredno složen ispred turbeta. Tekija je skroz srušena, ali smo je obnovili i svakih petnaest dana imamo zikr. Dolazi jedan efendija iz Kladnja. Uništen je samo jedan nišan u mezarju kod turbeta. To je mezar čovjeka koji je bio u mješovitom braku. Na nišanu je pisalo: ‘Alija Mehmedović, nišane podižu supruga Desa i sin Nebojša.’ Njega su razlupali macolom”, priča nam Husejn.

 

U ovim krajevima od davnina je bilo poznato da se ništa ne smije ukrasti. Ako nešto nestane, to se do sljedećeg jutra pojavi ispred turbeta. Tako su mještani godinama ostavljali alat i druge stvari na njivi. Nikad niko nije smio ništa uzeti. Možda to objašnjava zašto je samo jedan red crepova skinut s krova turbeta i zašto je bio složen na ulazu u turbe.

 

Možda to objašnjava i zašto se uzurpirana imovina mora vratiti, zašto se crkva na uzurpiranoj zemlji mora srušiti.


Izvor:Stav.ba

Last modified on Ponedjeljak, 14 Juni 2021 21:24