28
Novembar

Hoće li Zapad opet izdati BiH?

Published in Svijet

Britanski izaslanik David Owen 1992. godine bolno je poručio bosanskom narodu: "Ne sanjajte snove. Zapad neće doći i spasiti vas".

 

 

Piše: Janine di Giovanni

 

Prije skoro tri decenije, međunarodna zajednica je ostavila Bosnu i Hercegovinu da iskrvari. Pred očima zapadnih sila, koje su možda mogle ranije intervenirati i spriječiti sveopću humanitarnu katastrofu i genocid -zemlja je prošla skoro četiri godine sukoba.

 

Svi ratovi su okrutni, ali bosanski rat je bio šablon za mizeriju. Glavni grad Sarajevo, nekada mjesto održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine i simbol multikulturalnosti, viševjerska zajednica, bio je podvrgnut srednjovjekovnoj opsadi. Njegovi stanovnici – intelektualci, kosmopolitski Evropljani koji su uživali u kafanskom društvu, klasičnoj muzici i poeziji – bili su izgladnjeli, bombardirani, gađani snajperskim hicima i lišeni svakog kontakta sa spoljnim svijetom. Umrle su stotine i hiljada ljudi, među kojima su bila i djeca.

 

Rat je završen nakon genocida u gradu Srebrenici, koji je mogao biti spriječen da nije prevladala neodgovorna diplomatija i inercija. U julu 1995. godine, skoro 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka odvojeno je od žena pred očima mirovnih snaga UN koji su stajali po strani i nisu ih branili. Utovareni su u kamione, ne znajući da ih šalju u smrt, lovljeni u šumama ili masovno ubijani u fabrikama. Neka njihova tijela nikada nisu pronađena.

 

Konačno, u jeku te ogromne tuge, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton naredio je zračne napade, a američke diplomate su se hrvali sa zaraćenim stranama u klimavom mirovnom sporazumu- Dejtonskom sporazumu. Bio je to ciničan potez Clintona: čekao je do posljednjeg mogućeg trenutka da intervenira, strateški odvraćajući pažnju od vlastitih unutrašnjih političkih previranja.

 

Dejtonski sporazum nikada nije trebao trajati decenijama. On je nedovoljan, a  u mnogome je i nagradio krivce tog rata, među kojima su bili i bosanski Srbi i njihovi gospodari u Beogradu: tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njegovi prijatelji. Bilo je malo odredbi za konstruktivnu tranzicionu pravdu, a to je značilo da većina žrtava koncentracionih logora, logora za silovanje ili etnički očišćenih sela – nikada neće vidjeti pravdu.

 

Iako su postojali koncentracioni logori u srcu Evrope, a žene su tjerane u bivše gimnazije i hotele i silovane više puta dnevno, za BiH je trebalo ozdravljenje. Poslijeratne godine protekle su u pokušaju da se zemlja obnovi, ali i da se zbrinu oni koji su protjerani iz svojih domova i sela, da pokušaju živjeti u novoj državi Bosni i Hercegovini.

 

Ovu državu sada čine dva entiteta, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Da bude još više zbunjujuće, potonji se sastoji od 10 zasebnih "kanona" svaki sa svojim zakonodavnim tijelima i vladama.

 

Od početka, oni od nas koji pažljivo posmatramo Balkan znali smo da će biti problema i da će Dejtonski sporazum koji je trebao podstaći mir zapravo podstaći produbljenu ogorčenost i etničke podjele. Odredbe koje su zemlju dijelile na entitete također su urezale duboke etničke i vjerske podjele.

 

U gradovima kao što je Mostar – gdje su se odvijale žestoke borbe u ljeto 1993. kada su opkoljeni u istočnom dijelu grada preživljavali branjem trešanja i malo čemu drugom – nekadašnje linije fronta i dalje označavaju granicu između Muslimana i Hrvata. U podijeljenoj Bosni nikle su segregirane škole – u suštini dvije škole pod jednim krovom. U Travniku – srednjovjekovnom gradu koji je svjedočio teškim borbama na početku rata i gdje su hiljade izbjeglica slile zbog sigurnosti – djeca idu u istu zgradu, ali uče iz dva različita udžbenika, dva različita „jezika“. Hrvatska katolička djeca uče hrvatski; Muslimani Bošnjaci uče bosanski. Prije rata je postojao jedan jezik poznat kao srpskohrvatski.

 

U oktobru prošle godine, u Banjoj Luci – glavnom gradu RS – Milorad Dodik, lider bosanskih Srba i ultranacionalista, najavio je planove za povlačenje entiteta iz glavnih državnih institucija. Želi uspostaviti odvojene poreske službe, vojsku i sigurnosni aparat. Ovo je zapravo secesija. Kako je odcjepljenje pokrenulo ratove u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih – prvo u Sloveniji, zatim Hrvatskoj i na kraju, u BiH ova vijest šalje zastrašujuću poruku zemlji. Isto tako i izvještaji da prosrpska policija trenira na planini Jahorini – skijalištu izvan Sarajeva koje je korišteno kao baza za granatiranje i gađanje grada – smatra se provokacijom. Glavni međunarodni predstavnik u BiH, Christian Schmidt, u izvještaju UN-u, kaže da se zemlja suočava sa "najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu".

 

 

„Vidimo se za 20 godina“, šalili su se moji bosanski prijatelji 1995. godine nakon završetka rata, što je značilo da će sve ponovo početi. Tada je to izgledalo potpuno nevjerovatno, ali danas je Evropa na klimavim nogama. Postoji zabrinutost zbog vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine, Bjelorusije i Poljske upletenih u migrantsku krizu, a sada RS možda pokušava da se odvoji. Stoga oni kojima je stalo do BiH moraju brzo djelovati kako bi izbjegli još jedno potencijalno krvoproliće.

 

Američki predsjednik Joe Biden je efektivno signalizirao da pomjera američki fokus sa takozvanih problematičnih zona (osim Tajvana). Kolaps Afganistana doveo je do novog vala izbjeglica, od kojih su se neke smrznule u šumama na granici Poljske i Bjelorusije. Ali SAD se preokupljene pitanjima pandemije, rasnih tenzija i ponovnog oživljavanja Republikanske stranke uoč izbora 2022. godine. Bosna će biti posljednja stvar na koju Biden misli.

 

 

Pa ipak, BiH se ne smije ponovo napustiti.

 

Prije trideset godina zemlja je polako umirala jer se Evropa i Amerika nisu mogle dogovoriti ko bi je trebao spasiti. To nije bio slučaj na Kosovu, 1999. godine, kada su brzi vazdušni udari predvođeni NATO-om okončali agresiju. Kosovo je bio rat zbog osjećaja krivice – svijet je brzo djelovao zbog genocida u Srebrenici. Od Dejtona, "briga" i dugoročna stabilnost BiH uvelike su stavljeni u ruke EU. Blok se borio, ali BiH je daleko od toga da bude primljena. S ovakvim vakuumom, nacionalizmom, retorikom mržnje i etno-politička podjela su jače nego ikad.

 

Britanski izaslanik David Owen 1992. godine bolno je poručio bosanskom narodu: "Ne sanjajte snove. Zapad neće doći  i spasiti vas".

 

Njegove riječi su nagovještaj onoga što bi BiH mogla postati: propala država u centru Evrope, ranjiva da postane luka za terorističke grupe i trgovce ljudima, i put za izbjeglice na putu ka "Tvrđavi Evropi". Ali to je takođe značilo da se dozvoli Moskvi da proširi svoju sferu utjecaja i otvori vrata Iranu, Turskoj i možda Kini.

 

Godine koje sam provela u BiH bile su među najbolnijim u mom životu. Vidjeti kako se zemlja pred očima raspada, a mogla se rano spasiti, bila je možda najvažnija lekcija koju smo naučili da spriječimo buduće ratove. Prođete li sarajevskim grobljima - na kojem je u  jednom trenutku bilo je toliko mrtvih da je nogometno igralište pretvoreno u groblje – vidjet ćete imena mladića i djevojaka rođenih 1980-ih koji su poginuli tokom te tri i po godine opsade. Nisu morali umrijeti.

 

Mogli bi biti živi danas.

 

Ovog puta međunarodna zajednica ne može sebi priuštiti da skrene pogled.

 

(Janine di Giovanni predaje ljudska prava na Jackson Institute for Global Affairs pri Univerzitetu Yale i kolumnista je za The National)

Last modified on nedjelja, 28 Novembar 2021 18:22

Istočna Bosna