Aktuelno
Subota, 01 Srpanj 2017 00:00    PDF Ispis E-mail
NE PLAČI, MOJA EDINA

Misliš li da se mogu preokrenuti?'' - tiho mi je prošaputala, zumirajući me pravo u oči.

b420e203e86ff51f68c63e47a20bc791 XL

Jedan osmjeh samo radi mene i skoro neosjetni stisak ruke odražavao je njeno stvarno stanje dok se sa životom rastajala.

Dubokim pogledom skupljenih zjenica i beživotnih očiju, u kojima je još samo iskra života treperila, tražila je potvrdu od mene za svoje nelogično pitanje. Zakovana za krevet i sama je znala svoje sposobnosti i da bi joj za takav poduhvat trebalo nešto puno jače od nas dvije. Nije bilo težine u njenom tijelu, ali bolovi pri svakom pokretu, čak i najmanjem, budili su strah i za pokušajem. I njen i moj.

Prenula sam se naglo, kao iz sna i uspravila se pokraj bolesničkog kreveta u njenoj sobi. Dobila ga je na korištenje dok su je ljubazno otpremali kući da se sama izbori sa smrću. Smatrala sam da je zaslužila dostojanstveniji tretman, ali sam i sopstvenu misao gušila. Nisam joj željela ničim otežavati njeno stanje,tješući je nerealnim zaključcima da je sigurno dobro čim ne mora biti tamo. Vremenom je izgubila i posljednji atom snage kojim se nekako zadnjih sedmica odvlačila u bolnicu.

''Hajde'', rekla sam joj. ''Sad ćeš se okrenuti na desnu stranu.'' Bespomoćno me je gledala površnim pogledom, okrenuvši glavu od mene, želeći time negodovati moju ludu zamisao. Znala sam da je tamo, gledajući u zid, pustila suzu, ali sam odvažno stojala pored i čekala da obrati pažnju na moju ustrajnost. Šutile smo skoro cijelu minutu prije nego sam joj uputila poruku: ''A onome ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan!'' Vrlo dobro sam znala da ona nikada ne bi ostala imuna na bilo kakav spomen Allaha i koristila sam to uvijek u svojoj prijateljskoj namjeri prema njoj. Jednako sporo kako se okrenula zidu, vraćala je svoj pogled prema meni i zaustavila ga na mojim ispruženim rukama. Nisam se pomijerala dok mi blagim smiješkom, opet onim radi mene, nije odobrila da je uhvatim oko pasa. Držala sam je najprije bez djelovanja, gledajući je pravo u oči.

''Edina, misliš li da se ja oslanjam na Allaha?'' – upitala je.

Odgovorila sam joj osmijehom i išaretila klimanjem glave potvrdno. Oduprijela se rukama od mene i stisnula svoje slabo beživotno tijelo, te se uz par neobičnih jauka našla okrenuta na desnu stranu. Svako malo bi morala odmarati umorni dio kostiju od ležanja.

***

Eminu sam znala od ranog djetinjstva. Ratne okolnosti učinile su me djevojčicom bez doma i bezbrižnog života. Zajedno sa ostalom raseljenom djecom našla sam se u svijetu drugačijih igara i navika, druge djece i drugih ulica. Emina je živjela upravo u jednoj takvoj, u mjestu gdje sam ja sa roditeljima i bratom došla kada smo napustili svoj dom na početku rata. Ali, moje i Eminino prijateljstvo zaživjelo je tek godinama kasnije.

Pred kraj rata sam je stalno viđala kada je dolazila kod mojih roditelja u trgovinu po namirnice. Tiha i nježna djevojčica plijenila je svojom dobrotom i najtvrđa srca. Skromnijih mogućnosi, a ljepšeg dječijeg osmjeha u cijeloj mahali nije bilo. Moja majka je uvijek govorila kako posebno voli to dijete.

Poslije rata niko nije naročito dobro živio. Ljudi su u trgovinama kupovali obično samo prehrambene artikle i tek poneki suvenir za vrijeme bajrama. Ja sam živjela stotinjak metara od Emine u kući koju su moji roditelji iznajmljivali pod kiriju, jer se svojoj kući nismo mogli vratiti. Mama se posebno sjeća jednog trenutka kada je Emina dosla po svoju nafaku tog' dana. Držala je u ruci papirnu novčanicu od pola marke i tražila je da kupi dvoje jaja. Dok ju je mama usluživala, djevjčica ju je tiho zamolila da je nešto pita. Majka se nagnula prema njoj s posebnom pažnjom. Tiho joj je prošaputala: ''Ja imam pola marke, a dvoje jaja je četrdeset feninga, e mogu li ja za ovih deset što ostane dobiti jednu žvaku?''

Puhnula bi svoju svijetlu kosicu sa čela i neosjetno, baš kako je i ušla, zatvorila bi staklena vrata i odlepršala cupkajući nogu za nogom. Mama bi me potom poslala sa nekim slatkišem da je sustignem. Željela je da kao drugarice dijelimo slatke zalogaje i time je zasigurno udarala temelje prijateljstvu koje se godinama poslije razvilo u ono koje se naziva iskrenim i bezuvjetnim.

***

Znaš Dinče, rekla mi je jednom dok smo jele kolače i pile kahvu: ''Ja ti ne mogu ovaj sok od jabuke.'' Za vrijeme svog liječenja samo je njega smjela piti. Bila se lijepo oporavila poslije prve operacije i uveliko se spremala za udaju. Uvijek je naglas zahvaljivala Allahu što je upoznala mene i svog budućeg muža. No, ja sam uvijek mislila da sam više počašćena što sam imala nju. Imala je osmjeh koji je liječio sve moje tegobe. Imala je ono što se uistinu rijetko nalazi i ja sam to vrlo dobro znala. Nekoliko sedmica pred udaju stavila je hidžab, a namaz je bio već odavno sastavni dio njenog života. Jedna drugoj bile smo potpora u najvažnijim životnim opredjeljenjima i to je ono što je imalo naveću težinu u našem prijateljstvu.

Udala se za čovjeka koji je bio svijetla strana u životu prepunom iskušenja. On je bio primjer za objašnjenje pri obećanju u dobru i u zlu. Uvijek bi mi pričala kako nikada nije spavao kada bi ona bila budna, zbog nesanice ili bolova koji bi je nerijetko uznemiravali. ''Spavao bi kaže, samo kada bi se uvjerio da ja čvrsto spavam. Iako sam rijetko čvrsto spavala, nekada sam željela da makar tako misli.'' No, zbog iskrenosti svoje ljubavi prema njoj, vremenom ga više nije uspijevala ni prevariti.

Momak u najboljim godinama oženio je ženu za koju je znao da neće imati djecu i koja se borila za nekoliko godina iole kvalitetnog života. Poseban respekt uživao je u očima ljudi koji ga znaju i koji ga ne znaju. Ali ja sam, bez imalo sumnje i čuđenja znala šta je dobijao sa Eminom.

***

Preokrenuta na desnu stranu sada je direktno gledala u mene. ''Bila si u pravu'', s mukom mi je govorila. ''Danas nam je peta godišnjica braka, a vidi me na šta ličim'', opet se blago smješkajući. Karcinom se ponovo vratio i zahvatio njeno ionako slabašno biće. Gdje sve nije. Stavila sam joj ruku na obraz i lagano je milovala prstima. ''Tako si nestvarno lijepa, moja pahuljice. Lice ti sija poput Sunca, koža ti je čista i bijela, a mirišeš na miris koji imena nema.'' S nepovjerenjem je prihvatila moje riječi sklopivši oči popraćene uzdahom. ''Ne pretjeruj!'' - sada se ona branila poput mene. ''Nego, piši mi svaki dan na moj broj telefona, a ja ću mužu diktirati odgovore. Ne mogu sama tipkati.'' Namjerno sam zanemarila njen opis sopstvene slabosti, naglašavajući da je to sve privremeno i da će uskoro ustati. Opet nepovjerenje, ali i onaj tegobni smiješak, samo zbog mene. Znala je vrlo dobro koliko me boli njena nemoć i da u momentima smijeha prevazilazim i samu sebe.

''Voljela bih da mi učiš Kur'an, najlakše mi je u mislima biti sa Allahom.'' – rekla mi je.

Ustala sam i propela se na policu iznad nje da dohvatim Kur'an. Pogledom na nju odozgo, krevet je djelovao kao da na njemu ništa nema. Samo je sićušna glavica u jastuku odavala da nije prazan. Spustila sam se pokraj nje i državši je za ruku počela učiti suru Mulk. Lice joj se ozarilo, jer ju je i ona posebno voljela. Prije sam joj pričala da sura Mulk štiti od kaburskog azaba, ali joj nisam u ovim momentima to željela poručiti. Znala je i ona da sam je učila jer je obje posebno volimo. Zadržala sam se sigurnih deset minuta, jer sam željela da što duže bude u mislima sa Allahom. Malo mi je popustila ruku koju je na početku čvršće držala, pa sam bila prilično sigurna da spava. Disanje joj je tiho, skoro nečujno, a smirenost joj oblila cijelo tijelo. Spustila sam Kur'an i objema rukama je uhvatila za nadlakticu lijeve ruke. Znala sam da ću je izgubiti, ali se nisam mirlila s tim. Gledala sam je u lice i upijala svaku liniju za sebe da je dobro u srce urežem. Tiho, bez daha, prolila sam suze niz lice koje su poprskale čaršaf na njenom krevetu. Nije otvarala oči, ali me je osjećala u potpunosti.

''Ne plači, moja Edina...'' – prošaputala je.

Bilo je kasno da je razuvjerim da nisam plakala jer me tako vješto nadmudrila ovaj put. Znala sam da je to bila dobra prilika da joj tražim halala. ''Zamjeriš li mi šta, mišice moja'' - upitala sam je. ''Da!'' – bez oklijevanja je odgovorila. Nisam se bojala onoga što će reći, jer sam znala da je sav naš životni put bio ispunjen bezrezervnom ljubavlju jedne prema drugoj.

''Zamjerim ti što si otišla u Sarajevo i što nisi uvijek ovdje pored mene.'' – eto to.

Opet se malo nasmiješila, vjerujući u dubini srca da sam uvijek s njom, kao što je ona uvijek sa mnom. ''Hajde udaj se i radjaj djecu'', nastavila me zadirkivati, ali istovremeno mi dajući do znanja koliko žali što neće to ispratiti svojim prisustvom. ''Mogu samo da zamislim kako će ti vjenčanica stojati.'' ''Nemaš šta zamišljati kada ćeš i sama vidjeti'', pokušavala sam ponovo da joj povratim nadu, dodajući inšAllah. I sama je ponovila, inšAllah, ali samo radi mene, jer znam da u oporavak nije vjerovala. Sa svojih 26 godina pretvorila se u djevojčicu sa kraja rata. Ne znam gdje su se izgubili obrisi žene. Izgledala je kao nevino djetešce u onom prevelikom i hladnom krevetu.

Već je bilo vrijeme da krenem. Poljubila sam je to predvečerje u čelo i pomogla joj da ona poljubi mene. ''Opet ću doći'', obećala sam joj, pokrivajući je tankim čaršafom. Iako je vani bilo nestvarno toplo tog juna, ona je bila neobično hladna i beživotna.

''Kada se oporaviš vodim te u Sarajevo, inšAllah.'' – ohrabrivala sam je. Uspjela je pojesti za vrijeme moje posjete nekoliko kašika voćnog jogurta, pa je to smatrala posebnim uspjehom. ''Ako budeš češće dolazila, možda me i povedeš.'' Opet se osmijehnula. ''Doći ću'', rekla sam joj, stojeći na vratima njene sobe. ''Znaš da hoću.'' Gledala me sada bez riječi, dugo i značajno. ''Dovit ću za tebe okano, u ovom stanju se dova ne odbija.'' ''I ja ću za tebe'', uzvratila sam joj. ''Da, tako ćeš biti uz mene i kada me ne bude.'' Spustila sam glavu, jedva se suzdržavajući da ne zaplačem. Umjesto toga, izborila sam se da je ponovo hrabro pogledam. I dalje me gledala onim prvim pogledom od maloprije. Nije ga ni treptajem prekidala. I sama je osjećala da se oprašta. Podigla sam ruku da joj mahnem pri posljednjem pogledu na izlaznim vratima. Sve oko nje na smrt je ličilo.

''Ne plači, moja Edina...'' - opet me molila.

Odvojio se dio mene u momentima dok sam silazila niz stepenice njene kuće. Pridržavala sam se za ogradu i nesigurnim korakom prelamala noge u koljenima. Sunce mi je zaslijepilo vid, a njena molba izbrisala suze iz očiju. Tražila je da ne plačem, ni sada, ni sutra... Obje smo znale šta je to sutra. Pojedinačno, svaki djelić mene je jecao, osjećala sam da mi snage ponestaje i nisam se usuđivala zamisliti dane koji dolaze, a u kojima je neće biti. Smjenjivale su mi se slike ratnih igrarija, onih slatkiša, odrastanja i škole, mature i svadbe, a onda hladnoće, tuge i njenog odlaska.

Ona je zavrijedila da nikada ne umre u mojim očima i mom srcu i nikada nije ni umrla.

A umrla je...

Autor:  Edina Karić

Istočna Bosna

Ažurirano ( Subota, 01 Srpanj 2017 21:50 )