Ramazan tek probeharalog proljeća nepovratno odnosi u prošlost prvu ramazansku večer 1441. po H. Izranjaju jedna za drugom uspomene, bude se, kao da žele ovu noć učiniti još posebnijom. Suočen sa samim sobom, pred zidom prohujalog života, pomalja se neka daleka i draga slika djetinjstva prekrivenog neizvjesnošću surovog ratnog jutra.
Ne sjećam se da li sam prije tog ramazana 1992. išao na teravije. Sjećam se da sam postio, valjda zato što sam upamtio duge dane gladovanja a posebno žeđ od Kušlata do Raševa, dok se Kozara nazirala iza svakog grma kao hladan izvor usred pustinje… Bio sam sretan dječak jer od naše kuće do Nazifove u Spahićima u kojoj se klanjala teravija bilo je, ne više od stotinjak koraka. Eto, tu sam kuću zapamtio kao simbol prvog mesdžida iz rodnog kraja i ponio je sa sobom u bijeli svijet.
Radovao sam se teravijama i svaku iščekivao sa nekom posebnom radošću, a posebno kad bi mujezin rahmetli Mujo iz Mušanovića zaučio ezan. Teravije je klanjao hadžija Redžo Mustafić iz Mušanovića, sin Mula Alije. Često sam u Raševu slušao, a tek nekad kasnije zapravo naučio, značenje riječi mula. Ova titula koja je mješavina perzijskog i urdu jezika označava veoma učenu osobu, sa visokom kompetencijom iz islamskih disciplina i ugleda općenito, a može se dovesti u vezu i sa arapskim mewlana (što znači: gospodin ili prvak).
Mula Alija Mustafić (rođen 1900. ili 1905. god.) završio je Zvorničku medresu 1924. god. pred čuvenim hadži Šakir-ef. Korkutom, koji je bio rodom iz Nevesinja, a stekao je idžazet (diploma) u Istanbulu. Iz Nevesinja je došao u Zvornik na dužnost muderrisa (profesora) 07. 11. 1895. godine, a radio je do smrti, 1925. godine. Iako je Zvornik definitivno pao pod osmansku vlast 1512. godine prve podatke o medresi u njemu imamo tek iz 1664. godine, koje nam je ostavio turski putopisac Evlija Čelebija. On je na svom putovanju kroz ovaj grad zabilježio da su tada u Zvorniku bile tri medrese. Ova Medresa često je nazivana i Podrinjska medresa a zvanično je prestala sa radom 1946. godine. Kada je Alija sin Mušanov završio Podrinjsku (Zvorničku) medresu, nošen željom i prostranstvom iluma (znanja) što mu pokloniše njegovi učitelji, poželje da se otisne u daleki svijet ali ga zaustavi oštri pogled njegovog djeda Muje Mustafića, koji mu reče:’’Nisam te poslao u Medresu da bi odavde otišao kad završiš školu. Ovdje ćeš ti ostati - u Raševu!’’ Tako je Mula Alija preuzeo na svoja pleća velik emanet i ostao dosljedan djedovom emanetu. Klanjao je teravije od tada pa sve dok komunističke vlasti nisu zabranile vjersko djelovanje.
Po pričanju starijih Raševaca, prije Mula Alije teravije je klanjao, možda i prve koje pamte žive generacije, rahmetli Smail Mustafić i to u starom mejtefu koji se nalazio negdje na tromeđi između Ćehaja, Spahića i Mušanovića, prije mezarja u Šljivicama. To je moglo biti vrijeme neposredno po završetku 1. svjetskog rata. Rahmetli Smail i danas izaziva poštovanje svih mještana Raševa, kao čovjek pronicljivog duha i čvrste vjere i pobožnosti.
Mula Alija je ponovo, nekad 50-tih godina prošlog vijeka započeo klanjati teravije po kućama i to najprije u kući Nuhana Spahića (zapravo Ahmetovića), Rahmana Spahića, Muje Jangijaša (Beširovog oca), Muje Mušanovića…
Nekad u tom periodu, vjerovatno oko 1965. godine u selo je dolazio Hasan-ef. Okanović iz Kasabe i učio djecu u Mustafinoj kući u Mušanovićima.
Kada je Mula Alijin sin Redžo stasao u mladića koji je mogao zamijeniti oca u mihrabu, Mula Alija je prenio emanet. Hadži Redžo Mustafić (vjerovatno prvi hadžija iz našeg sela) počeo je 1977. ili 1978., klanjati teravije i to u kući Šabana Spahića (Ahmetovića), Nazifa Spahića, Rahmana Ćehaje (Mustafića), i Hameda Ćehaje. U ramazansko vrijeme kada je hadži Redžo Mušanović bio odsutan zbog posla, teravije su klanjali Alija Šender i Abdurahman iz Slane i to u kući Šabana Spahića.
Moguće je da sam u ovom hronološkom navođenju ispustio neko ime, pa bih molio sve koji budu čitali da mi ukažu na propuste kako bismo ispravili i mlađim generacijama radi kojih, zapravo, i pišemo ovo prisjećanje, što vjerodostojnije i cjelovitije sačuvali od zaborava naše trajanje u vremenu.
Zato, dok se večeras prisjećam prvih teravija iz djetinjstva, ne mogu da sakrijem to osjećanje nad teškim (sic!) životom svojih predaka u borbi da sačuvaju svoj din i, na koncu, ushićenje da su eto, sačuvali i nama predali emanet vjere dini-islama.
Zato, neka mi ne zamjere moji Raševci što ću ovdje i ovom prilikom spomenuti, a najviše radi naših generacija rasutih širom svijeta od Australije, Evrope i Amerike, lozu Mula Alije kako sam zapamtio od starijih. Neka ovo bude naš dug prema njima!
Mula Alija je bio sin Mušana Mustafića, a on sin Muje. Mujo je bio sin Mustafin. Mustafa je imao sinove: Muju, Smaila, Adema, Rašida, Salku i Miralema, i vjerovatno još jednog sina koji je odselio u Tursku, ali je ovaj podatak još potrebno istražiti.
Smailova djeca su Hasan i Hamed i kćerka Rahima udata u Spahiće za Omera Spahića. Njihova (Omera i Rahime) su djeca: Redžo, Smail, Džemail, kćeri Mina, Džemila i Habiba, dok je Omer sa Havom imao sinove Šahbaza, Huseina i Fadila.
Hamed je imao sinove: Ragiba, Džemala, Fehima, kćerku Džemilu (udata na Maćehe) i kćerku Havu udatu za Ramiza Spahića (Omerovića).
Hasan, sin Smaila iz Ćehaja ima sina Adema, i kćerke Ramizu (udata za rhm. Mehu Jugovića) i Hasniju (udata za Jusufa Talovića).
Adem je imao sina Rašida, a Rašid sinove Rahmana, Idriza i Salku, te kćeri Mušku, Hatu i Timu.
Salko sin Mustafe odselio je u Ćaradin (Pahljeviće), a Miralem vjerovatno nije bio oženjen.
Vratimo se sada Mula Aliji. On je, kako rekosmo, bio sin Mušana, a Mušan sin Muje. Mušanovi sinovi su: Mula Alija, Mujo, Mustafa, Ramo, i Nezir.
Nezir je nastradao u 2. svjetskom ratu.
Mustafa je imao djecu: Abdullaha (poznatiji kao Avdo), Nuriju, Hajrudina, Ibrahima i kćerku Almu (udatu u Suljiće za Ragiba).
Mujo (mujezin kojeg sam spominjao na početku) je imao sinove: Munib, Senahid, Hasan i Šaban, te kćeri Munibu i Timu. Munib i Hasan dali su živote kao šehidi.
Ramo je imao sina Hameda, i kćerke: Ramizu (umrla mlada), Havu (također umrla mlada), Ajku (zvali su je Mina) koja je poginula u Cerskoj u kući Adema Guštera, i kćerku Zuliju (udata za Lutvu Ahmetovića).
Mula Alija je imao sina Nezira koji je umro 1970. god. i kćerku Mejrušu koja je umrla u 19. godini. Sin Redžo rođen je 1955. Ima i kćerku Naziku. Na ovoj slici su Mula Alija, sin mu Redžo i supruga Bejda, koja je umrla 1980. god. Mula Alija je preselio na Bolji svijet u jeku agresije na međunarodno priznatu i nezavisnu državu BiH, u oktobru 1992. a tada je imao 92 godine. Ukopan je u mezarju u Jangijašima.
Ovo bi ukratko bila loza Mustafića koji se nazivaju Donje Ćehaje, dok je loza Gornje Ćehaje ona koja se vezuje za Sulju (Hasana, Murata, Sulju, Nuhana, Emina, Bećira, Ismeta).
Neka ostane zapisano u listovima Plemenitih Pisara Kiramen-Katibina, da su naši preci prenijeli emanet vjere na svoje potomke, koji ih, evo, spominju po dobru!
Bože, budi im Milostiv! Olakšaj im kaburski život! Osvijetli njihove kabure i ispunih ih nurom!
Bože, ne dozvoli da se emanet vjere ugasi na našem imenu!
Pomozi da našu djecu odgojimo da čuvaju svoje a poštuje tuđe!
Bože, Tebi pripada svaka hvala!
El-Fatiha!
Nevres Mustafić
