Dedo Hamid Lepenica iz sela Brajlovići kod Goražda najstariji je od deset Goraždana koji su pobijedili koronavirus. Hamid ima astmu, bronhitis, aritmiju srca … Četiri decenije gradio je objekte širom BiH, pa nije ni čudo što majstora u poznim godinama ga zdravlje ne služi baš najbolje.
Međutim, ono što ga je snašlo posljednjih dana nije vjerovao da će doživjeti i „koreju“, kako zove podmukli koronavirus, još uvijek smatra izmišljotinom i namještaljkom.
Priča da je nekoliko dana prije testiranja išao ljekarima, da ga je gušilo u prsima, ali su ljekari sa terapijom i zbog pandemije vraćali kući. Kad je, kako kaže, ozdravio došli su po njega.
- Kaže, moramo doći da te testiramo. Nema problema. Došli su na kapiju, testirali, nije prošlo dva dana dođoše i odvukoše me. Smjestiše me u onu kuću (izolatorij, op.a.) dolje u podrum. Okrečeni zidovi, okrečeni prozori, nit vidiš sunca, ni mjeseca. Guši me, u godinama, a rođen u ovoj prirodi – priča Hamid Lepenica.
Iz Kantonalne bolnice Goražde otpušten je jučer.
- Drugo testiranje pokazalo je da je negativan. Liječen je od strane tima doktora Kantonalne bolnice, uz superviziju infektologa, profesorice Nade Koluder. Radi se o pacijentu koji ima udružene hronične bolesti – kazala je prim. dr Nermina Kamenica, direktorica bolnice, piše Avaz.
Hamid kaže da nikakve simptome nije osjećao, da ga ništa nije boljelo, jedino što je zbog nervoze u izolaciji izgubio apetit. Ne razumije mjere karantena i izolacije i ljut je što nije mogao u bolnicu, koju je gradio, ali i što mu nisu dali smještaj na spratu izolatorija pa da barem vidi dunjaluk.
- Gdje sam živio i radio 80 godina. Napravio Azotaru, fabriku duhana, željezničku stanicu novu, ja sam je pravio. Ni sad ja njima ne vjerujem za ovo, ovo je sve namještaljka. Sada sam dobro. Jedino što zbog svega nisam puno spavao, a i neka mi nemoć. Ako jedeš imat ćeš snage, a ako ne jedeš nema, džaba je – dodaje dedo Hamid na rastanku.
Na Hamidovu nervozu tokom pandemije uticala je i razdvojenost od supruge Mevlije, s kojom je već 66 godina u braku. U nju se zagledao još dok je gradio školu i druge objekte u Vranićima, pa je ubrzo „ukrao“ od njenih. U priči koju smo objavili prije šest godina objašnjavao nam je da su oboje još bili maloljetni, ali su pobijedili i zakonske prepreke i sklopili brak. Nakon drugog svjetskog rata ništa nisu imali, sa jednom su kašikom jeli.
Hamid je sa ocem deset dana radio za deset kilograma kukuruza, a često bi jeli „tropani hljeb“, hljeb koji se pravio od ostataka samljevenih i iscijeđenih jabuka kojeg bi ispekli na ognjištu, jer ni šporeta nije bilo.
- Dobar je moj đedo. Bogu šućur, samo kad mi je došao kući. Puno smo mi života proveli zajedno – kaže Mevlija Lepenica.
