Ovo izlaganje tiče se interpretacije pojedinih dijelova dvije spomenute rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, ali sam tome dodao i diskusiju iz dijela istraživanja na kojem radim kao doktorski kandidat na Univerzitetu RMIT u Melbourneu, Australija, a vezana je za pojam genocidna namjera i za pojam koji sam u doktorskoj tezi definirao kao opštinizacija genocida – koncepta koji dominira u svim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Usitnjavanje genocida počinjenog nad jednim bosanskohercegovačkim narodom i spuštanje utvrđivanja ovog zločina na nivo općine, prenosi Stav.

 

Diego Arria naglašava razliku između pojma "zaštićena" i "sigurna", tvrdeći da je u Ujedinjenim nacijama nadvladao lobi da se termin sigurna (safe), a ne termin zaštićena (protected) zona unese u tekst Rezolucije 819, te da postoji velika razlika u ova dva koncepta.

 

Do aprila 1993, kada je 133 km2 teritorije BiH u srednjem Podrinju proglašeno sigurnom zonom UN, preko 5.000 civila Bošnjaka ubijeno je, odnosno nestalo u sedam općina Podrinja čije je stanovništvo 1992/1993. bježalo prema Srebrenici (statistika iz Bosanske knjige mrtvih, u izdanju Istraživačko-dokumentacionog centra).

 

Po pravnom tumačenju, zločin protiv čovječnosti ne sadrži u sebi genocid jer nedostaje namjera, kao jedna nijansa koja razdvaja ova dva oblika kršenja jedno od drugog i na ovaj način ih vještački rangira u smislu hijerarhije zločina. Sud je taj koji procjenjuje dokaze i utvrđuje da li neko kršenje predstavlja genocid ili "samo" zločin protiv čovječnosti.

 

Međutim, genocid nije incident, događaj od nekoliko dana, već proces koji, po definiciji, može trajati puno duže – mjesecima i godinama.

 

Genocidna namjera ne može nastati na određeni dan, sat ili minut, jer bi se onda postavilo pitanje da li prethodnog minuta, sata ili dana ta genocidna namjera nije postojala – a svođenje genocida na nekoliko dana jula 1995. još je jedan koncept koji, pored opštinizacije genocida, dominira u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

 

Ako se u ovoj diskusiji fokusiramo samo na srednje Podrinje, trebamo naglasiti da srpska strana nije odgovorna samo za eliminaciju sigurne zone UN-a već je odgovorna i za stvaranje uvjeta zbog kojih je ona nastala, odnosno uvjeta zbog kojih je ista uspostavljena Rezolucijom 819. Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Sama činjenica da je srpska strana svojim djelovanjem stvorila takozvanu "muslimansku enklavu" s namjerom da je uništi zajedno s njenim stanovništvom jedan je od dokaza o stvaranju genocidne namjere.

 

Dakle, u smislu utvrđivanja genocidne namjere imamo sljedeće događaje, odnosno procese koji su prethodili masakru iz jula 1995. godine:

 

– stvaranje "muslimanske enklave" etničkim čišćenjem kompletne teritorije regije oko Srebrenice, odnosno srednjeg Podrinja;

 

– eliminacija ove enklave koja je u tom momentu imala status sigurne zone UN-a.

 

Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Srebrenici, Rezolucija 819.

 

Citiram drugi paragraf Rezolucije UN-a 819. od 16. aprila 1993. godine:

 

"Uzimajući u obzir da je Međunarodni sud pravde u svojoj odluci od 8. aprila u predmetu vezanom za primjenu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore) jednoglasno ukazao kao privremenu mjeru da Vlada Federalne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna gora) treba da odmah, u skladu s Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. decembra 1948. godine, preduzme sve mjere u svojoj moći da spriječi počinjenje zločina genocida…"

 

Dakle, Vijeće sigurnosti UN-a poziva i upozorava upravo Srbiju, a ne stranu bosanskih Srba (koja se pominje u ostalim dijelovima teksta), da učini sve što je u njenoj moći da spriječi genocid.

 

Tekst rezolucije nedvosmisleno ukazuje da je Vijeće sigurnosti UN-a stanovišta da u tom momentu aprila 1993. postoji sumnja o postojanju genocidne namjere, bez koje ne može postojati opasnost počinjenja genocida, a tekst ukazuje na ovu opasnost. Dakle, sumnja o postojanju genocidne namjere izražena je od strane Vijeća sigurnosti UN-a dvije godine i tri mjeseca prije datuma 13. juli 1995, koji je presudama MKSJ ustanovljen kao moment nastanka genocidne namjere. Kako je onda moguće da se o nastanku genocidne namjere govori samo u periodu od 13. do 19. jula 1995. godine?

 

Po tumačenju svjedoka optužbe Diega Arrije pred MKSJ, kao člana komisije Vijeća sigurnosti UN-a koja je iz New Yorka poslana u Srebrenicu radi uvida u stanje na terenu aprila 1993. godine, o genocidu se ne može govoriti samo u smislu masovnih egzekucija jer je držanje stanovništva u uvjetima kakvi su vladali unutar sigurne zone od njenog nastanka do njene konačne eliminacije također genocid. On kao svjedok kaže: “Tamo se 1993. događao usporeni genocid… Tamo se događao postepeni genocid…”

 

Rezolucija 1004.

 

Dan nakon ulaska srpskih snaga u grad Srebrenicu, 12. jula Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1004, koja se vrlo rijetko spominje u naučnim radovima i drugim publikacijama i analizama.

 

Citiram pojedine dijelove (moj slobodni prijevod): U skladu s poglavljem 7 Povelje UN-a:

 

1. Zahtijeva se da snage bosanskih Srba prekinu svoju ofanzivu i da se odmah povuku iz sigurne zone Srebrenica;
2. Da sve strane u potpunosti ispoštuju status sigurne zone Srebrenica u skladu sa sporazumom od 18. aprila 1993. godine;
3. Da sve strane u potpunosti ispoštuju sigurnost pripadnika UNPROFOR-a i osiguraju njihovu potpunu slobodu kretanja, što uključuje njihovo snabdijevanje;
4. Da snage bosanskih Srba odmah i bezuvjetno oslobode sve zatočene pripadnike UNPROFOR-a;
5. Da sve strane dozvole neometan pristup UNHCR-a i drugim humanitarnim organizacijama sigurnoj zoni Srebrenica kako bi se olakšao plight civilnog stanovništva (opasna, teška i nemila situacija – prevod riječi plight iz rječnika engleskog jezika), a posebno da se sarađuje na restauraciji, tj. popravci komunalija (utilities);
6. VS traži od generalnog sekretara da upotrijebi sve resurse koji mu stoje na raspolaganju da se restaurira, ponovo uspostavi status definiran Sporazumom od 18. aprila 1993. godine i u skladu s mandatom UNPROFOR-a poziva sve strane na saradnju ka tom cilju.

 

Rezolucija 1004. potpuno je izmještena iz realnosti koja je vladala na terenu u i oko Srebrenice i u značajnom dijelu se tiče isključivo sigurnosti pripadnika UNPROFOR-a, a situaciju u kojoj se nalaze Bošnjaci tretira kao humanitarnu krizu. Vrlo je simptomatično i to da se tekst Rezolucije 1004. ni jednom ne poziva na Rezoluciju UN 819. već se poziva na sporazum od 18. aprila 1993, a koji su potpisali generali Mladić, Halilović i Morion. Jedan od najlicemjernijih dijelova Rezolucije 1004. jeste onaj u kojem se pozivaju sve strane da “ispoštuju status sigurne zone”.

 

Nastanak genocidne namjere i njeno trajanje

 

Ponovo, u osvrtu na genocidnu namjeru, neophodno je napraviti distinkciju između namjere da se izvrši masovna egzekucija muškaraca jula 1995. godine i genocidne namjere. Genocid je, kao kršenje, puno širi pojam od samog čina egzekucije, odnosno ubijanja pripadnika grupe protiv koje postoji genocidna namjera.

 

Eliminacija sigurne zone bio je apsolutni preduvjet za masovne egzekucije jer one prije toga nisu bile moguće, odnosno muškarci i dječaci bili su izvan domašaja srpske strane dok god je postojala ova sigurna zona kao dio jasno označene i ograničene teritorije na mapi i u realnosti, na terenu.

 

Gregory Stanton definirao je osam faza genocida: klasifikacija, simbolizacija, odnosno obilježavanje, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, istrebljenje, poricanje ili negiranje. Analizirajući situaciju u regiji nakon Daytona, Hariz Halilovich dodao je još jednu fazu: trijumfalizam.

 

Kako se onda sve ove faze genocida mogu podvesti u jedan dan u smislu nastanka genocidne namjere za koju presude MKSJ i Međunarodnog suda pravde kažu da je nastala na dan 13. jula 1995? Do kada je onda ta namjera trajala – po ovom rezonu, sve dok nisu poubijani svi zatočeni muškarci i dječaci, a spominje se datum 19. juli, do kojeg su one veće egzekucije već izvršene.

 

Smisao same konvencije jeste, pored kažnjavanja genocida, njegovo sprečavanje, pa je prema tome najbolji vid prevencije da se iskoriste iskustva iz već počinjenog genocida nad "Muslimanima Bosne i Hercegovine", kako stoji u presudi iz 2007. godine.

 

Genocid je proces kod kojeg se ne može utvrditi datum nastanka niti datum prestanka, a u presudama MKSJ i Međunarodnog suda pravde piše da je namjera nastala 13. jula 1995. Stoga se postavlja pitanje, koje bismo trebali postaviti Međunarodnom sudu pravde da nam protumači iz svoje presude iz 2007. godine: Kada je ta genocidna namjera prestala?

 

Imamo svako pravo da sumnjamo da ta namjera i dalje postoji i da potencijalni počinilac samo čeka priliku.

 

(Izlaganje održano na Međunarodnoj naučnoj konferenciji Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice u organizaciji Univerziteta u Sarajevu, Univerziteta u Tuzli, Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.)

 

Autor: Hasan Nuhanović