Godina 1995. Haris Begović u stomaku svoje majke, još nerođen. Otac borac, danas RVI 70 posto.
Piše: Amina Bešo
Od granata mina i ostalih eksplozivnih naprava u tijelu ima 156 gelera. Njih 156 mogli su se prebrojati na snimcima, ostali su bili previše sitni. Harisov otac danas ima problem sa revizijom.
- Danas ima probleme sa revizijama jer navodno nema nalaza iz bolnice u Srebrenici dok je ležao ranjen. Moj babo kaže da on u to vrijeme se nije borio za penzije niti neke povlastice, nije ni znao da li će toga uopšte biti, nego se borio za svoju porodicu i da spasi živu glavu od četnika koji su napadali. – kaže Haris.
Kako kaže u Srebrenici dugo nije bilo ni doktora pa je mesar radio te “poslove”.
Bilo je slučajeva kako kaže gdje su mnogi ljudi morali naživo da istrpe sječu noge ili ruke sa testerom samo da se ne bi tijelo dalje inficiralo. Pokušajte iz te scene izvući nalaze .
Na kraju Harisov otac je izašao iz Srebrenice sa tzv. kolonom smrti ili maršom smrti kako ga to neki danas nazivaju. Preko šume, bez hrane, pod granatama, do slobodne zone Tuzla.
- U međuvremenu moja mama je sa mojom nanom u Potočarima, trudna. Autobusi/kamioni dolaze i odvlače žene , dok muškarce odvajaju u nepoznato. Kasnije će se čuti preko radija , i danas opće poznata stvar , na strijeljanje. Mrak već pada a moja mama govori nani da je bolje da sačekaju ujutro autobuse/kamione, jer su rekli da će ujutro biti još. Međutim nana je ubacuje sa ostalim ženama u autobus/kamion i krenule su za Tuzlu.. Sutradan nijedan autobus/kamion nije došao.. počelo je masovno ubijanje. Ko je tu imao nafaku.. da li moja majka, ili ja sam u stomaku.. to samo Allah zna. Po dolasku i moje mame a i babe u Tuzlu. oboje mladi, gladni, bosi, tražili su po selima ko će ih primiti jer nisu imali apsolutno ništa. Primila ih je jedna fina porodica iz sela Poljice u blizini Lukavca. Oni su imali kravu, pa su moji roditelji isto dobijali nešto mlijeka. U međuvremenu sam se rodio u bolnici Gradina, Tuzla.. i ubrzo nakon toga smo prebačeni u kamp Mihatovići -priča nam Haris Begović
U kampu Mihatovići bilo je mnogo izbjeglica. Haris je tu rastao do svoje treće godine a onda se seli u Sarajevo.
Kaže da se djetinjstva sjeća jako malo, ali da se sjeća oca kako je proklinjao sam sebe što nije poginuo u Srebrenici.
Takve riječi izgovarao je od bola jer bilo je dana kada nije mogao kupiti ni litar mlijeka. Nekada su imali samo džem koji bi „razvlačili „ i po 7 dana, prisjeća se Haris. Desetine članova njegove porodice ubijeni su Srebrenici.
Osnovnu i srednju školu Haris je završio u Vogošći, gdje i živi. Bio je uspješan i u sportu.
Osvojio preko 100 medalja na raznim tamičenjima u džudu. Bio je prvak BiH, prvak na Balkanskom kupu u Splitu i ujedno proglašen kao najbolji takmičar turnira
- Dosta turnira, putovanja, a i treninga moram se zahvaliti judo klubu Vogosca i Champion gdje sam trenirao i odakle sam ponikao a naravno i JK Bosna jer su mi oni također plaćali dosta troškova. Babo nije bio u mogucnosti to sve podnijeti ali opet bilo je glavno gurati znanje i sport. Mama me ucila karakteru i vjeri , da budem dobar prema svima i gradim svoju ličnost. Tako da sam poprilično i u školi i u sportu bio , mogu reći kao i ostala djeca oko mene. Kada je došlo vrijeme za upisati fakultet tu se sve okreće, upisujem Burch jer dobijam stipendiju i mogu reći da mi je taj neki internacionalni “svijet” otvorio malo više oči ka čitavom svijetu i znanju. Počeo sam studirati ekonomiju, čitati i edukovati se u tom polju, nakon toga i magistar MBA – priča Haris.
Razdoblje između fakulteta i magistra odmarao je jednu godinu.
U suštini to nije bio odmor nego pokušaj da postane poduzetnik i pokrene svoju firmu. Imao je ideju da izvozi med na bliski istok jer se uvezao sa par ljudi.
U to vrijeme podatak iz privredne komore je bio da Bosna izvozi 3 tone meda a uvozi preko 120.
Otvaranje firme je trajalo preko 7-8 mjeseci, dobijanje svih certifikata se odužilo i na 10 mjeseci, i na kraju mu je ostalo samo da dobije izvozni certifikat, a tu ga kaže on sasjekla inspekcija i rekla da ne može.
Razlog je bio jer je rentao skladišni prostor i gdje voda nije bila na toplini od 66 C , gdje su strop i pločice bile stare, i gdje je jedna pločica bila puknuta
- Inspektor mi je rekao, zamisli da neko otvori vrata i vjetrić puhne i dođe do te pločice i digne prasku i ta praska doleti u med i desi se kontaminacija. To su bili razlozi zasto je projekat od 200 tona pao.“ Danas kaže vjeruje da su neuspjesi stepenice do uspjeha.. Kaže da mu je ta godina izgubljena, bila lekcija da nikad ne napušta školu. Odmah naredne godine,pisao je magistarski, također na Burchu i opet na stipendiju. Tada je kaže odlucio sa da probaupisati Harvard. Čitao je o njima mnogo i divio se njihovim uspjesima i otkrićima. Htio je kaže učiti od najboljih.
- Poslao sam mail, pa drugi, pa treći.. pa deseti.. bio sam mnogo uporan. Pa jedan dokument, pa drugi, pa ocjene, pa CV.. nakon 3-4 mjeseca dobio sam Acceptance letter.Ne mogu ni opisati koliko sam bio sretan da sam dobio šansu za tako nešto veliko. Specijalizirat ću se za biznis analitiku, finansijsko knjigovodstvo i ekonomiju za menadžere i to sve ce certificirati Harvard. Sama pomisao na to je bila prevelika -kaže Haris.
Iz čitavog svijeta Kine, Indije, Amerike, Japana, Afrike sa njim je bilo 412 studenata. Studirao je na principu učenje na daljinu. Ocjenjivali su ga profesori sa Hardvarda.
Na kraju je morao odraditi finalne ispite sa edukacionim centrom koji ima partnerstvo sa Hardvardom . Njemu najbliži bio je onaj u Bernu, tako da je morao ići u Švicarsku na polaganje ispita.
- Tri predmeta, 3 sata, bez pauze, 45 pitanja svaki. 60 minuta , 45 pitanja.. otprilike imaš minut i po da pročitaš pitanje i odgovoriš. Soba gdje se to ispituje je otprilike 5 sa 5 , 4 racunara, 4 kamere na 4 ćoška.. oni ti daju papir i olovku u slučaju imaš njihov digitron na računaru. Imao sam sa sobom flašicu vode, i to su mi uzeli na ulazu, a nisam smio tokom ta 3 sata ni toalet koristiti. Mogu reći da od stresa i pritiska se dosta može pogriješiti, ali zamislite 3 sata i takav tempo odgovaranja na probleme, koncentracija jakoo jako pada. Jedan predmet ako se padne od ta 3, pada se čitav program. Na kraju sam izašao i pomislio, nema šanse.. Ovo je bio prevelik zalogaj.. Čekao sam mjesec dana na odgovor dok svi ispiti odu u centralu na Harvard univerzitet i dok se sve sabere , zadaće, projekti, komentari, replike, kritike, testovi, kvizovi, itd.. Na kraju došao mi je email da su izašli rezultati.Od nervoze nisam mogao kucati slova na tastaturi.Jedva nekako udje, internet šteka, hajde hajde,hajde.. kad tamo 3 predmeta PASS PASS PASS.. cika, vriska po kući, suze na oči.. nevjerovatan osjećaj.
Haris je uspio. Svojim znanjem došao do diplome Harvarda.Postao je licenciran za biznis analitiku, finansijsko knjigovodstvo, i ekonomiju za menadžere.
Kaže da je ovo za njega bila injekcija znanja i dokaz da se sve može. Cilj mu je kaže doktorat, učiti, raditi i napredovati.
