Želja mi je samo da moja knjiga posluži pomirenju na osnovu pravde, ali i protiv zaborava. Zaboraviti ne smijemo
Šestog jula 2001. godine, u sarajevskom tada Domu Armije, a danas Domu OSBiH, održana je promocija knjige "Sjećanja" prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
Izetbegovićeve riječi na ovoj promiciji posebno su aktuelne u vrijeme kada se prisjećamo novembra i decembra 1995. godine, odnosno potpisivanja i parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio krvoproliće i nastavak agresije na BiH.
Govor Alije Izetbegovića sa promicije prenosimo u cijelosti:
-Zahvaljujem vam što ste u ovako velikom broju došli na promociju moje knjige. Zahvaljujem se sastavljačima knjige, akademicima Abdulahu Sidranu i Tvrtku Kulenoviću te gospodinu Gradimiru Gojeru te profesoru i doktoru Enesu Kariću. Moje posebno priznanje zaslužuju oni koji su ovu današnju promociju odstajali, a ima ih jako mnogo, hvala im na strpljenju.
Pošto su zvanična saopćenja ograničena zbog džume na pet do osam minuta, ja ću u ovoj prilici svoje izlaganje posvetiti samo jednom pitanju - naknadnoj pameti. Ako pišete memoarski tekst, često ste u iskušenju da posežete za onim što se naziva naknadna pamet. Šta napisati o događajima: ono što ste mislili ili govorili onda u danima kada su se ti događaji odvijali ili ono što o njima mislite danas? Čitaoca zanima prvenstveno ono prvo i to je jedino pošteno, a da biste to postigli, primorani ste stalno citirati sebe. To je razlog što u knjizi često i naširoko navodim svoje govore, pisma i intervjue iz tih dana, i to je i dobra i loša strana ove knjige.
Dobra strana je da se izbjegava naknadna pamet, moje tvrdnje su tada više dokumentovane i autentične, i ja ne iznosim čitaocu nešto što danas mislim o nekom događaju, nego šta sam onda, ispravno ili pogrešno, govorio ili mislio. To su bili moji komentari na vruće, kako bi se reklo, bez zadrške, moje nepotrebne reakcije na događaje iz toga najidentičnijega svjedočenja o njima. Loša strana tog metoda je što je umanjen prostor za priču koja knjigu čini zanimljivijom. Morao sam tražiti neku ravnotežu između ova dva zahtjeva, kratko rečeno, između dokumenta i priče. Ne znam koliko sam u tome uspio, čitaoci će o ovome suditi, ali htio bih da znaju moje dileme i motive kojima sam se rukovodio.
Naknadna pamet je nekorisna, kako je to u jednoj prilici rekao ovdje prisutni i jedan najveći bosanski pjesnik Abdulah Sidran - nedavno jedan njegov intervju u kojem je to rekao pročitao sam u Nezavisnim novinama - dakle, nema koristi od naknadne pameti. Naknadna pamet je poput lanjskog snijega, ali, začudo, dobro se prodaje. Svi su generali poslije bitke, svaku večer slušate ljude koji u kritičnim danima nisu ništa učinili, ali sada dijele lekcije o svemu i svačemu, o miru, ratu, pregovorima, Dejtonu itd.
Još nešto: mnogi događaji nisu našli mjesta u ovoj knjizi, nisam ih potpuno zaboravio, ali je bilo nedovoljno ono što sam zapamtio od njih. To je naročito slučaj o onim događajima iz rata i neposredno pred rat, kada se nije imalo vremena za pravljenje zabilješki jer da biste pisali o nekom događaju, nije dovoljno da ga se sjećate, morate znati detalje, smjestiti ga u prostor, vrijeme, okolnosti, morate znati kada se dogodio, ko su bili učesnici, ko je šta rekao i kako se ponašao, a to ponekad nije bilo zabilježeno i izgubilo se u zaboravu.
Međutim, bilo je ljudi sa manje obaveza koji su ponešto bilježili i oni će, nadam se, pisati i postepeno popuniti sliku, adekvatno ispraviti nešto što sam ja u ovoj knjizi rekao. Na kraju, želja mi je samo da moja knjiga posluži pomirenju na osnovu pravde, ali i protiv zaborava. Zaboraviti ne smijemo.
Izvor: Faktor
