To što ja imam s Bosnom i Hercegovinom zove se ljubav.
To su vrlo snažne emocije, koje su nekada zasnovane na racionalnim razlozima, a nekada i nije baš tako.
To što osjećam prema Bosni i Hercegovini sliči osjećajima kakve imam prema svojoj porodici, prema svojoj majci i svome ocu, prema svojoj braći, prema svojoj supruzi, prema svojoj djeci.
Bosnu i Hercegovinu volim i tako, a volim je i drugačije.
Volim Bosnu i Hercegovinu kao i većina drugih Bosanaca i Hercegovaca, jer sam u njoj rođen, jer mi je ona prva kolijevka, volim je jer su svi moji u njoj rođeni. Ali ne volim je samo zbog toga.
Nije to samo naslijeđena ljubav, ljubav iz moranja.
Ja Bosnu i Hercegovinu volim i zato što me osvojila. Volim je jer se budim pogledom uperenim u njene ljepote. Volim je jer očarava. Ko je ikada prošao kanjonom Neretve ili Rakitnice, ko je barem jednom svratio do Bune, ko je gledao u Kravice, koga je pogledala Una – zna o čemu govorim.
Volim domovinu jer je snažna. Ko je hodio Prenjem i Čvrsnicom, Igmanom i Bjelašnicom, Jahorinom i Treskavicom, Maglićem ili Veležom – zna.
Volim je zato što nije mnogo velika, ali nikada nije bila tijesna. Svi su u njoj uvijek imali mjesta. Pa i kad su se zbog nje svađali i tukli – ona je ostajala pitoma i blaga, široka.
Ja u sebi ljubav prema Bosni i Hercegovini ne mogu vidjeti.
Ali je vidim na mnogo drugih mjesta.
Vidim je u blagim noćima pod njenim sigurnim nebeskim svodom.
Vidim je u dugim i mirnim poljima, u klisurama, u vrelima, izvorima i brzacima njenih rijeka.
Vidim je u djelima Kulenovića i Dizdara, Dimitrijevića i Zeca, Meše i Andrića, Berbera i Mujezinovića, Ibrišimovića i Šantića…
Nekako je vidim i u teškim, slikovitim, a snažnim rukama djedova, u naninom naboranom licu šamijom uokvirenom.
Ja je vidim i na pocrnjelom licu osmijehom ozarenim onih koji iz utrobe njene izađu.
Osjetim tu ljubav i kad je drugi hvale, kad je po dobru i lijepom spomenu, a meni se srce ispuni.
Zbog svega nabrojanog je volim. Ali ne samo zbog toga.
