Usljed ratnih razranja od 1992. do 1995. godine brojni građani BiH su bili prinuđeni napustiti svoja ognjišta. Veliki broj njih je napustio Tuzlanski kanton, a znatno više ih se slilo u ovu regiju naše zemlje.
U godinama nakon rata pokrenut je proces povratka, a kako vrijeme odmiče on jenjava jer tek rijetki žele u sredine u okovima straha, nacionalizma i bezperspektivosti.
Vlada Tuzlanskog kantona godinama podržava povratnike u ovaj kanton, ali i Republiku Srpsku. U godini iza nas realizirana su dva programa, na osnovu kojih se na prijeratna ognjišta vratilo tek 98 osoba, od čega 32 na područje Tuzlanskog kantona i 66 u Republiku Srpsku.
Kada je riječ o realiziranim programima, kroz prvi su odabrani korisnici pomoći na ime održivog povratka, pomoć drugim nivoima vlasti u slučaju potreba za hitnim intervencijama u zonama povratka i kolektivnim centrima na ime izgradnje i adaptacije infrastrukturnih objekata.
Drugi se tiče materijalnog zbrinjavanja raseljenih osoba na području ovog kantona putem subvencioniranja troškova električne energije, ogreva i socijalnog stanodavanja, pored čega su obezbijeđena i sredstva za zdravstveno osiguranje i troškove dženaza i sahrana za raseljene.
"Najviše sredstava je potrošeno za dvije stavke, to jeste hitnih intervencija, odnosno infrastrukturnih intervencija širom kantona i Republike Srpske, za šta je Vlada TK izdvojila okvirno 1,8 miliona KM. To je realizovano putem 55 odluka, odnosno 32 u Tuzlanskom kantonu, a 23 u Republici Srpskoj", kazao je kantonalni ministar za rad, socijalnu politiku i povratak Mirsad Muhamedbegović.
Hitnih intervencija je bilo na 58 infrastrukturnih objekata u 16 gradova i općina, a nasuprot tome za održiv povratak fizičkih osoba usmjereno je 218 donacija u vrijednosti od 920.400 KM. Od toga je 96 donacija ili 404.200 KM usmjereno na povratak u sredine u Tuzlanskom kantonu, a 152 donacije ili 516.200 KM za povratnike u Republiku Srpsku.
"Direktno smo kroz tu pomoć poboljšali uslove za 455 povratnika. Namjera ove vlade je bila, a nadam se da će biti i naredne, da se povećaju sredstva za povratak, da se izvrši korekcija programa. Cilj nam je zadržati tu populaciju, ali kroz izmjene programa da direktno pomažemo na druge načine, ne kao ove do sada", dodao je Muhamedbegović.
Pritisci, nacionalizam i negiranja
Blizu tri decenije nakon okončanja rata, povratnici Bošnjaci su skoro pa svakodnevno izloženi pritiscima kroz veličanje ratnih zločinaca, negiranje zločina i presuđenog genocida od vlasti bosanskih Srba na svim nivoima, u medijima, ali i u obrazovnom procesu.
Nerijetko su i najmlađi izloženi brojnim nacionalističkim pritiscima, zbog čega je njihov, ali i život roditelja znatno teži u sredini u kojoj su se vratili.
Jedno od najvećih povratničkih mjesta u Bosni i Hercegovini je i Srebrenica, a u godinama nakon rata povratnike su tamo najviše vodili optimizam i želja za ponovnim oživljavanjem ove čaršije.
Međutim, danas je ralnost znatno surovija, a bezperspektivnost se osjeti skoro na svakom ćošku, a nacionalističke tenzije jedan su od doatnih okidača zbog kojih mladi odlučuju otići iz ovog gradića.
Danas je tamo otvoreno svega nekoliko kafića, nema restorana, mesnice, pekare i svega onoga što je potrebno za normalan život. Tokom dana na ulicama se mogu sresti stanovnici, ali kada se zatvore vrata malobrojnih firmi i institucija, Srebrenicu obuzima sablasna tišina.
Prije rata i genocida koji je počinjen u Srebrenici je živjelo više od 36.000 ljudi, a na popisu 2013. godine popisano je 13.409 stanovnika. Taj broj se konstantno smanjuje.
Ništa bolja situacija nije ni u Bratuncu koji je postao mjesto tenzija i brisanja tragova krvavih zločina. Da tamo nema perspektive za Bošnjake svjedoči i Hiba Ramić, predsjednica Udruženja Naše sjećanje, koje se bavi traženjem i ukopom nestalih Bošnjaka iz Bratunca.
"Priznavanje Bošnjaka i njihovog života ovdje nije zastupljeno u posljednje dvije godine. Dotad je i nekako bilo, ali sada je sve poremećeno. Općina Bratunac nema nijednog Bošnjaka u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Samim tim nemamo nikakve informacije šta se i kako događa, zatim šta se gradi ili ne, a da ne pričam o finansiranju bošnjačkih udruženja", kazala je Ramić nedavno za Klix.ba.
Novac se izdvaja, ali povratka nema
Analiza koja je obuhvatila period od 2018. godine do danas pokazala je da je povećanje ulaganja u rekonstrukciju i izgradnju infrastrukturnih objekata u povratničkim naseljima doprinijelo održivom povratku, međutim, novih povratnika nema.
"Poredeći sredstva koja su podijeljena na području TK i RS, ona nisu dala zadovoljavajući efekat jer je povratak na prijeratna ognjišta u kontinuiranom padu. Mi bismo u narednom periodu morali izvršiti program raspodjele, tako da bismo na najbolji mogući način morali tačno dijagnosticirati šta je ljudima potrebno tamo kroz jedan vid udruživanja i ulaganja u privredne subjekte na način da se ljudi udružuju u zadruge, stvaraju finansijsku korist i što bolje uslove za opstanak", kaže Muhamedbegović.
Spomenuta analiza je pokazala i da se broj raseljenih osoba na području TK sa 8.943 u 2021. smanjio na 8.720 u 2022. godini.
U informaciji kantonalnog ministarstva je navedeno da se na osnovu neposrednog kontakta s raseljenim osobama koja izražavaju želju za povratkom, broja podnesenih prijava za dobrovoljni povratak, kao i prijava na javne oglase, može konstatovati da proces povratka slabi na intenzitetu, ali da još nije završen.
Skoro tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini i dalje su funkcionalni kolektivni centri, a kada će oni biti u potpunosti zatvoreni još uvijek je nepoznanica.
