Ljeto. Konačno. Nakon nezapamćeno duge grijne sezone (ložio sam, i ne samo ja, skoro devet mjeseci i izložio doslovno sve što je moglo gorjeti) dani su topli, ugodni, a u našoj opustjeloj, gotovo pa zamrloj i uglavnom starcima naseljenoj mahali nešto je življe nego inače. Živost su unijeli nekadašnji mahaljani, dijasporci, solventni, skockani, njegovani… Tako, dok prolazim pored njih, dok kurtoazno razgovaramo, dok slušam njihovo usiljeno glumatanje, na licima im savršeno jasno iščitavam bezmalo zaprepašćujuću zapitanost: Kako smo, zaboga, ikada mogli ovdje živjeti? Dakako, nastoje to prikriti. Ne baš uspješno, ali hajde de.
Helem, kako godine prolaze, sve ih je manje, jer sve je manje i ostarjelih majki zbog kojih dolaze.
Presjede u avlijama tih, za njih, sedam-osam nelagodnih dana, grle i tješe stare, uplakane majke, da mogu ubrzali bi vrijeme, strpali tih sedam-osam dana u jedan, izgrlili i izljubili raznježene starice, dobrohotno strogo upozorili ih na ono što i same dobro znaju: da se odveć ne zamaraju, da se paze, naročito kada se spuštaju niz stepenice, da redovito uzimaju lijekove, a potom bi ušli u skupocjene automobile, razvukli usta u namješten osmijeh, usput pokazali blistave i također skupocjene zube, mahnuli rukom i, uz duboki uzdah olakšanja, brže-bolje razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije.
Ali ne mogu. Premda nerado, valja im u avlijama presjediti te nelagodne dane, čokotiti se na skemlijicama, tješiti uplakane majke, paliti roštilje, fingirati bučnu radost, ozarenje, jer, zaboga, kako bi i moglo drukčije: ponovo su u svojim kućama, u voljenoj mahali, pa se baš onako svojski trude da se sve to zna, vidi i, prije svega, čuje.
Kako god, dok prolazim ulicom pozdravljam se s njima, red je, komšije su mi, dobri znanci iz djetinjstva i mladosti, pa svako malo zastajkujem i odgovaram na ista pitanja, a to ide otprilike ovako:
– Kako ti je majka?
– Umrla je.
– Kad?
– Prije tri i po godine.
– Izvini, nisam znao. Moje iskreno saučešće.
– Hvala.
– A djeca?
– Dobro. Imam i dva unuka.
– Je li?! Ni to nisam znao. Čestitam. Eto šta ti je život. Kako vrijeme leti. Koliko jučer, čini mi se, eto tu, tu iza tvojih leđa, stalno smo kao djeca igrali lopte. Čovječe, teško mi je zamisliti te kao djeda!
– Ništa tu nije teško. To je naprosto tako. Kako ti reče, vrijeme leti.
– Da, da… A sjećaš li se kada smo noću ulazili u Ahmetovu avliju i krali trešnje?
– Naravno, ali ne nosim to kao lijepu uspomenu.
– Ma daj! Ne budi prestrog! Djeca smo bili! Šta misliš da li nas je ikada primijetio?
– Uvijek.
– Stvarno?
– Da. Gledao nas je iza zavjese. Strahovao je da se u mraku ne smandrljamo s trešnje. Rekao mi je to jednom, blago, bez prijekora i ponudio da i dalje beremo trešnje, ali samo ne noću.
– Vidi, vidi, ni to nisam znao… A, reci mi, radiš li?
– Da, u novinarstvu sam.
– Škola ništa!? Profesura i to!?
– Ne, ništa.
– Da, da… Nego, čuj, sve će to biti dobro. Ne sekiraj se – reče, nasmija se od uha do uha, bezrazložno, valjda s nakanom da pokaže skupocjeno zubalo i, istodobno, nedvojbeno mi da do znanja gdje je on, a gdje sam ja. Usput me i potapša nekoliko puta po leđima, baš, ono, ohrabrujuće, motivirajuće.
– A zašto misliš da sam nasekiran?
– Pa, ovaj… Hm… Čuj, drago mi je da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram oko… Uh, izgori mi meso na roštilju! Izvini, molim te, a, ovaj, mi smo tu još nekoliko dana, pa dođi, bilo bi mi drago da se ispričamo! A sad, i sam vidiš, eto, tako…
– Da, sve vidim i sve mi je jasno.
Subota. Kišno veče. Spuštam se do granapa. Pozdravljam prodavačicu, prvu mi komšinicu, i kupujem neke sitnice.
– Ima li dijaspore u avlijama – reče.
– Nema. Kiša pljušti.
– Znam, ali ne bi me začudilo da sjede pod nekom tendom. Valja im, dok su još tu, dokraja demonstrirati svu tu silu oholosti i arogancije.
– Primijetila si?
– Kako neću!? To što radim u granapu za njih je jadov jad, promašen život. Kakve asije, za ne povjerovati!
– Pusti to. Sve će proći, pa i oni.
– Znam, znam… I pazi se onog Ekremovog psa, odvezan je!
– Hoću.
Stav/Sadik Ibrahimović
