ovdašnjoj je javnosti poprilično nezapaženo prošla vijest da je u srbijanskom Vrbasu, u 83. godini života, u dubokoj penziji, preminuo general bivše JNA Tomislav Šipčić.
Bio je jedan od prvih zapovjednika Sarajevskog korpusa Vojske RS-a, pod čijom je komandom opsjedano i spaljeno Sarajevo. Dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina Univerziteta u Sarajevu, za Stav piše o ubijenoj djeci Sarajeva, krvavom tragu koji je za sobom ostavio Šipčić, general koji nikada nije odgovarao za svoje zločine.
U periodu od aprila do sredine maja 1992. godine na čelu Četvrtog korpusa 2. vojne oblasti JNA, poznatijeg i kao Sarajevski korpus, bio je komandant Vojislav Đurđevac. Ne može se s preciznošću utvrditi do kada je tačno bio na ovom položaju, ali postoji podatak da ga je između 12. i 20. maja 1992. godine na tom položaju naslijedio pukovnik Tomislav Šipčić.
Za Đurđevca je poznata činjenica da je kao jedan od glavnih komandanata opsade Sarajeva i kao general bivše JNA 2. maja 1992. godine, na dan općeg napada na Sarajevo, zarobio predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića na Aerodromu Sarajevo, nakon Izetbegovićevog povratka s pregovora u Lisabonu.
U periodu dok je Šipčić komandovao Sarajevskim korpusom, u Sarajevu su ubijene i prve maloljetne osobe. U aprilu 1992. ubijena su djeca: Aida Zelić, Nadir Skikić, beba Belma Ćutuk, Midhat Zornić, Amir Klico, a početkom maja i Aida Kučuk, Armin Ćosić, Nina Dedović, Zuhra Lingo. Ovi zločini izvršeni su najvećim dijelom granatiranjem i pješadijskim oružjem, a jedna beba umrla je uslijed nestanka struje u inkubatoru, uzrokovanog granatiranjem.
Za ubistva ove djece i druge zločine počinjene u tom periodu niko nije osuđen. Đurđevac je umro 2004. godine u Ljubljani. Na čelu korpusa nalazio se u periodu kada su jedinice JNA pravile finalni obruč i pregrupisavanje te raspoređivale svoje snage oko Sarajeva. U ovom periodu izvršene su i pripreme za preobražaj jedinica JNA u Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) Vojske Srpske Republike BiH, od augusta 1992. Vojske Rs-a (VRs).
Između 12. i 20. maja 1992. došlo je do formiranja SRK VSr RBiH, na čije je čelo tih dana postavljen Tomislav Šipčić. U srbijanskim dnevnim novinama "Politika" od 16. jula 1992. i na televiziji "Srna" objavljen je tekst: General Šipčić: BACAJU SRPSKU DECU LAVOVIMA, u kojem je on optužio "muslimanske snage da bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu". Šipčić je o tome telegramom obavijestio načelnika Štaba snaga UNPROFOR-a Lewisa MacKenzieja.
U telegramu se, također, navodi da su "muslimanske snage u Pionirskoj dolini kod zoološkog vrta formirale koncentracioni logor za Srbe" te je Šipčić pozvao MacKenzieja da učini sve kako bi se "zaustavilo zlostavljanje i brutalno ubijanje Srba".
Šipčić, pukovnik JNA, odnosno Vojske Jugoslavije (VJ), a od maja 1992. general SRK VSr RBiH, izdavao je naredbe koje su za posljedicu imale izvršenje zločina nad stanovnicima Sarajeva, među kojima je i više od 130 ubijene djece. Na tom položaju ostao je do 10. septembra 1992, kada je komandu preuzeo Stanislav Galić.
U periodu između 12. i 20. maja 1992. ubijena su djeca Murat Ušanović, Aldina Cviko, Ekrem Hamzabegović, Sanela Hasković, Armin Muminović, Jasmina Prguda, Belma Hubijar. Najveći broj ove djece ubijen je granatiranjem. Najmlađa žrtva bila je trogodišnja Aldina Cviko.
U periodu između 21. maja i 10. septembra 1992. ubijeno je najmanje 131 dijete. Od tog broja, granatom je ubijeno 117 djece. Najmlađe žrtve bile su tri bebe ubijene 26/27. maja 1992. u granatiranju porodilišta; zatim jednogodišnji Amar Bibić i trogodišnji Damir Mekić, ubijeni zajedno u kući 16. maja, kada je ubijeno još troje članova njihove porodice; jednogodišnji Amil Briga, ubijen 2. augusta zajedno sa svojom nanom; jednoipogodišnji Armin Dudić, ubijen granatom 22. juna, kada je ranjen i njegov brat; trogodišnja Zlata Kurtović ubijena granatom 1. juna zajedno s djevojčicom Amelom Fočo i njihovim majkama.
Najmlađe su žrtve i jednogodišnji Roki Sulejmanović i trogodišnja Vedrana Glavaš, ubijeni 1. augusta prilikom izmještanja konvojem iz grada. Trogodišnji Mirza Hožbo i njegova sestra Mirela ubijeni su 25. augusta. Na njihovu zgradu ispaljena je granata, stan se zapalio te su izgorjeli, pored brata i sestre, i njihov djed, tetka i komšinica.
Kao najmlađe žrtve su i novorođenče Edin Karaman, beba Ferik Musa, trogodišnji Edis Šemović, ubijen zajedno s ocem, komšijom, a ranjena mu je majka; dvogodišnji Benjamin Tabaković, ubijen zajedno sa sestrom Belmom, beba Šojko NN, beba Benjamin Termiz, jednogodišnji Saša Vlačić, kao i druga djeca.
U naredbi Komandi SRK od 7. juna 1992. koju je potpisao Tomislav Šipčić stoji da SRK ima zadatak da pogodnim grupisanjem snaga očisti dijelove Sarajeva s većinskim srpskim stanovništvom po mogućnosti presijecanje grada pravcem: Nedžarići – Stup – Rajlovac, obezbijedi širi rejon Sarajevskog aerodroma, izvrši čišćenje Mojmila, Dobrinje, Butmira i Sokolović Kolonije. Dok Šipčić naređuje "čišćenje dijelova Sarajeva", u tom periodu događa se zločin nad porodicom Bojadži, 9. juna, kada su ubijena tri maloljetna člana porodice, Amina, Fehim i Mirza.
Granatama ispaljenim s položaja SRK ubijeni su i Nermina Kurtović 8. juna, a istog dana i Admir Prašević. Emir Fazlagić ubijen je 10. juna, kada mu je ranjena i majka. Istog dana ubijena je Mirnesa Zuko, granatom u redu za vodu. Dva dana kasnije i Edin Selimović.
Djeca su ubijana na razne načine: na ulici, u školi, u skloništu, u kući ili stanu, u dvorištu, u igri, u redovima za vodu i hranu, za vrijeme sportskih aktivnosti i događaja, u vožnji biciklom, za vrijeme primirja. Gađani su i konvoji s bebama, porodilišta, pedijatrijska bolnica. Bolnice i porodilišta konstantno su bili meta napada. Cilj uništenja Porodilišta i Dječije klinike bilo je da se prekine reprodukcija kako bi grad bez djece i života bio nemoguć za življenje.
O uništavanju bolnica svjedoči i izjava ministra zdravstva u samoproglašenoj Srpskoj Republici BiH Dragana Kalinića na 16. sjednici Skupštine 12. maja 1992. u Banjoj Luci u kojoj kaže: "(...) Ali oni koji budu planirali operaciju Sarajeva, oslobađanja Sarajeva ili uništenja žive neprijateljske sile u Sarajevu moraju da planiraju šta će sa zdravstvenim objektima. I odmah da vam kažem, ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi."
U ovom periodu djeca su ubijana i snajperom. Snajperisti SRK VRs-a nisu birali da li se radi o djetetu, ženi ili starijoj osobi. Njihova namjera bila je jasna – da svaki njihov ispaljeni hitac ubije ili teško rani osobu koju ciljaju. Organizovane su posebne obuke za snajperiste na Jahorini i poligonu iznad Crvenih stijena. Najveći broj ubijene djece snajperom gađan je u glavu i predio oko srca, što je jasan pokazatelj namjere. Odbrana u postupku protiv Stanislava Galića pred ICTY-em tvrdila je da SRK VRs nije imao snajpere.
Među djecom koja su ubijena snajperom u periodu od aprila do septembra 1992. godine bili su Amar Vuk, ubijen na spavanju i pogođen u glavu, Selma Bjelak pogođena u vrat, Kemal Ligata, pogođen u oko dok je držao šnitu hljeba u ruci i skrivao se u jednom prolazu, Adisa Ramić, pogođena u vrat, Muamer Smajlović i drugi.
U ovom periodu korištena su zapaljiva i hemijska oružja (fosforne bombe, aviobombe, artiljerijske granate s bojnim otrovima) zabranjena Ženevskim konvencijama i drugim odredbama međunarodnog prava. Korišteno je u paljenju brojnih objekata u Sarajevu. Hemijsko oružje je korišteno u užem i širem području Sarajeva. Ovim oružjem uništavana je kulturna baština, što predstavlja kršenje međunarodnog prava o ratovanju i može biti procesuirano kao ratni zločin.
Prema statutu ICTY-a, ovi zločini uključuju zauzimanje, uništavanje, namjernu štetu načinjenu nad institucijama koji su religijskog, obrazovnog, naučnog karaktera, uključuju historijske spomenike i umjetnička djela. U ovom periodu stradali su i mnogi kulturno-historijski spomenici. Ubijanjem djece ubija se i uništava porodica, a time i društvo u cjelini te ostavljaju trajne posljedice na kompletno bosanskohercegovačko društvo.
Agresor je to vrlo dobro znao.
S druge strane, uništavanjem Predsjedništva, Sarajevskog univerziteta, porodilišta, Dječije klinike, bolnica, Nacionalne i Univerzitetske biblioteke, Orijentalnog instituta i svih drugih kulturnih, vjerskih i historijskih objekata zatiru se bosanski korijeni i višestoljetna kultura i tradicija, a sve u cilju da se potpuno izbriše bosanska prošlost i identitet.
U Sarajevu je u periodu od aprila do 11. septembra 1992. ubijeno najmanje 147 djece. Djeca su ubijana na razne načine i nad njima su počinjeni najteži oblici zločina. Za ove zločine do danas nisu procesuirani odgovorni. Pored komandnog kadra, za zločine nisu osuđeni ni oni pripadnici iz nižih vojnih kadrova koji su također odgovorni za zločine.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u saradnji s Udruženjem roditelja ubijene djece Sarajeva predao je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine 31. januara 2011. krivičnu prijavu protiv Tomislava Šipčića. Godinama nakon toga Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije ništa učinilo.
Dana 5. aprila 2022. Institutu je poslat dopis od Tužilaštva Bosne i Hercegovine s potpisom tužiteljice Vesne Ilić, u kojoj se ponovno traži ista dokumentacija koja je poslata još 2011. godine. I na zahtjev ICTY-a, koji je dostavio dokumentaciju Tužilaštvu za slučaj Šipčić, u kojem su naveli da je predmet urgentan, Tužilaštvo se oglušilo. Prošlog mjeseca, devetog jula 2022. godine, Tomislav Šipčić umro je u srbijanskom Vrbasu, u 83. godini.
