U posljednje vrijeme čujem komentare o spornom prebrojavanju.
Čujem i ibretim se.
Vrijeđaju me.
Da smo se bogdom prebrojali i posafali ne tako davne 91/92.godine.
Da smo se prebrojali i pripremili na ono što nas je sustiglo, ne bismo danas tragali za kostima svojih najdražih.
Ne bi naša braća i očevi životom platili ono što mi danas slobodom zovemo.
Ne bi svaki pedalj naše domovine bio krvlju natopljen.
Ništa imali nismo za pokolj koji nam se pripremao.
Imali smo gole ruke i srca velika poput najmoćnijih planina, a smatrali smo da je to sasvim dovoljno da se borimo za ono što su nam naši djedovi ostavili u amanet.
Ali nije bilo dovoljno.
Zbog naše nespremnosti mnogo je djece ubijeno, a o mojim saborcima ne mogu ni da pišem.
Boli me svako sjećanje na njih.
A ima li išta teže nego svoga ahbaba gledati kako umire.
Zato, djeco mojih saboraca, prijatelji moji, ne bojte se prebrojavanja unutar nas.
Ne bojim se ni ja.
Bojite se ako oni sa druge strane krenu da broje.
Ponovo.
BOŽE, NE OPRAŠTAJ IM.
ZNALI SU ŠTA RADE.
